Haris ef. Mustajbašić: Moj susret sa jetimima Sirije Istaknuto

04 Feb 2017

Glavni imam MIZ Zvornik Haris ef. Mustajbašić i gl. imam MIZ Živinice Sedin ef. Karić su zajedno sa predstavnicima humanitarne organizacije MFS-EMMAUS posjetili i uručili humanitarnu pomoć izbjeglicema iz Sirije u turskom gradiću Reyhanli koji se nalazi na samoj tursko-sirijskoj granici.

Ovo je svjedočenje Haris ef. o njihovom putovanju:

U ovakvim pričama ili bolje kazano kada se želi govoriti o iskustvima kakvo je i ovo moje, čovjek jednostavno ne zna odakle da počne.

Koliko god se nastojalo riječima objasniti to ipak nije moguće, jer kada bi čovjek proveo godine sjedeći i pričajući, ne bi mogao do kraja ispričati niti jedan dan onoga što je vidio.

Zato ću ja i opisati tek nekoliko trenutaka i u njemu četiri mlade osobe, čija imena ne znam, ali su meni, a vjerujem i mnogima drugima, održali lekciju života. Da, upravo tako: lekciju života, pa šta god da to kome značilo.

Jedna od brojnih aktivnosti bila je i posjeta Centrima u kojima borave jetimska djeca. Inače jetimska djeca su oni koji su bez oca ili bez oba roditelja. Ove Centre, kako bi se djeca osjećala što ljepše, kako bi lakše prebrodili traume koje su doživjeli, kao i da bi im se ono malo dostojanstva, pred kojim je cijeli svijet slijep, sačuvalo zovu Internatima.

Po dolasku pred zgradu jednog Centra, na prozorima su se vidjele brojne mlade okice prepune života. Toliko su plijenile da odjedanput doživite šok. Možda je to i zbog onoga što insan o njima zna, ali to, ispostaviće se kasnije, i nije tako dirljivo kao prizor kada uđete u sobu i pogledate 30ak mladih cvjetova od čije nježnosti srce mora da Vam pukne, jer insan ponekada nije ni svjestan šta ima, a šta mu sve treba da bi zadovoljan bio. I kada pomislite da ne može dalje (da ne kažem „gore“), onda vam odgajateljica kaže da su djeca koja imaju bilo kojeg člana porodice, preko „raspusta“ kod svojih, a da su tu ispred vas samo oni koji nisu imali kome otići. Eh tada uvidite da u životu uvijek može gore. Da je to istina vidjet ćemo malo kasnije.

Prizori pred sva tri Centra koje smo toga dana obišli bili su manjeviše jednaki, ali u svakom od njih dobio sam po neku lekciju.

Lekcija prva

Dobio sam je od šestogodišnjeg dječaka. Dok su volonteri MFS-EMMAUS-a obilazili okolo i dijelili im slatkiše (jedan dijeli sokove, drugi keksiće, treći nešto drugo i td.) u jednom momentu jedan od volontera ugleda da u jednog dječaka nema sokića u ruci te mu pruža isti, ali on prepun zahvalnosti okreće se i pokazuje da je on svoj ostavio na stol iza leđa i da ovaj nastavi dalje sa dijeljenjem. Ovako opisano, možda vam i ne znači puno, ali kako je to u stvarnosti izgledalo i ako znate da je u pitanju šestogodišnjak onda njegov gest, njegov način kako je sve to uradio (iako riječ nije prgovorio, nego pokazao tek dvije tri mimike na licu) dadne vam dobru lekciju.

Lekcija druga

Nakon što su u jednoj prostoriji sva prisutna djeca dobila slatkiše jedan dječak je sve vrijeme gledao okolo po onoj djeci. Zapao mi je za oko, jer sam pomislio da možda nije dobio nešto što su drugi, pa provjerava šta sve drugi drže u rukama. Međutim, sa kraja prostorije krenuo je u pravcu gdje sam i sam stajao i prišao dječaku koji je stajao na drugom mjestu do mene sa desne strane, a koji nije u ruci držao keksić kojeg su svi drugi držali. Prišao mu je i pružio svoj, misleći da on nije dobio (da li mu je bio rod ili ipak nije jer je podjednako pratio svu djecu to ne znam, jer nisam imao snage da bilo šta progovorim), a onda gle čuda, ovaj drugi iz džepa vadi svoj kekisć i ovog pomilova po lijevom ramenu i zahvali mu su, ali mu reče da je i on dobio svoj dio. Nakon toga se ovaj prvi vrati na drugi kraj sobe na svoje mjesto. Ne znam koji od njih mi je više suza izazvao.

Lekcija treća

U jednom od centara (trećem po redu) gdje su bile sve djevojčice, kao i u svim drugim željeli su nam otpjevati neku pjesmu ili ilahiju kako bi nam ukazali poštovanje kao gostima. Obilazeći Centar ušli smo u jednu prostoriju (učionicu) gdje je bio čas učenja Kur’ana i jedna djevojčica od 7-8 godina je izašla kako bi nam proučila nešto. Ni manje ni više počela je učiti suru Me’aridž. Iako nije znala šta smo sve prošli do posjete njima, na najbolji način je sumirala ono što sam doživio u prethodna dva Centra. Proučila je, prije nego li joj je učiteljica dala znak da se zaustavi (jer ova djevojčica je učila suru od skoro dvije stranice), ajete:

„Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan:
kada ga nevolja snađe – brižan je,
a kada mu je dobro – nepristupačan je,
osim vjernika,
koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali,
i oni u čijim imecima bude određen dio
za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi,
i oni koji u onaj svijet budu vjerovali,
i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali,
a od kazne Gospodara svoga niko nije siguran“.

Lekcija četvrta

Nakon toga još jedna djevojčica je izašla ispred nas kako bi i ona nešto proučila.

Proučila je suru „Ad-Duha“ (Obavezno pogledajte prevod značenja) koja mi je ovoga dana došla kao nada. I dan-danas ne znam kako, ali znam da će ta djeca, uz Allahovu dž.š. pomoć izaći na selamet. Međutim, ovdje se ne radi samo o njima. Ovdje se radi o čovječanstvu. Ovdje se radi o svima nama. Svi smo mi u jednu ruku „jetimi“.

Obilazeći dalje…

Imali smo priliku posjetiti ljude koji su živjeli u garažama, improviziranim kućicama od najlona, jednostavno u onome šta je ko imao da ustupi (skoro da nema slobodne garaže ili bilo koje druge građevine u turskom gradu Reyhanli, a da u njima ne živi neko od „gostiju“ – inače Turci iz poštovanja prema narodu Sirije ne koriste za njih termin izbjeglice/muhadžiri, nego koriste termin „gosti“).

Taj dio sam i ja vidio na fotografijama iako sam bio na 20ak metara od tih „kuća“, jer nakon samo jednog slučaja, kako god vam to kukavički zvučalo, vjerovali ili ne, ja nisam imao više snage za ovaj dan da idem dalje. Svega sam u životu vidio, ali sa ovime se ne može porediti. Da i kod nas ima teških slučajeva, zasigurno da ima, ali… I uz sve to oni tu žive svaki dan!

I kada danas pogledam komentare na neke ranije objavljene vijesti (o MFS-EMMAUS-ovom Konvoju brašna za narod Sirije) duša me zaboli što je mnogo onih koji znaju je li skuplje brašno ili prevoz, hoće li doći u prave ruke ili neće, je li treba pomagati onima koji su oko nas ili djeci Sirije? Jedni računaju, prave statistike, kako je moglo ovako kako je moglo onako. Svi koji su i koji će komenatarisati ovu i slične akcije su „u pravu“. Neki su u pravu samo za sebe a neki su kazali i stvarne činjenice koje su tačne i moja opaska nije bila namijenjena da se ubjeđujem sa bilo kime od njih, ali poenta uopće nije u tome šta smo mogli, kako je moglo, šta smo trebali i šta je trebalo. Od toga, niti oni oko nas niti djeca iz Sirije, neće moći najesti se. Poenta je jednostavna, a to je da uzmemo svoj keksić i odnesemo onome koji keksića u ruci nema da bismo mu ga dali ili sa njime podijelili. Sve drugo, će rezultirati kao u priči

Svako, Neko, Bilo Ko i Niko

Bila jednom četvorica po imenima Svako, Neko, Bilo Ko i Niko
Trebalo je obaviti jedan vrlo važan posao i Svako je mislio da će ga Neko obaviti.
Bilo Ko je to mogao da učini, ali Niko nije htio.
Neko se zbog toga naljutio, jer je to bio posao za Svakoga.
Svako je opet mislio da bi ga Bilo Ko mogao obaviti, no Niko nije shvatio da ga Neko ne želi obaviti.
Na kraju je Svako krivio Nekoga, jer Niko nije uradio ono što je mogao da uradi Bilo Ko.

Sa druge strane, hvala Allahu dž.š. mnogo je onih koji su uradili što su mogli pa je akcija i prošla uspješno (oni koji nisu mogli, a željeli su, neka im Allah dž.š. upiše nagradu prema nijetu – a znamo svi mi šta možemo). I tako je „Akcija za narod Sirije“ postala ujedno i „Akcija za nas same“, da i mi sebe „odvagamo“.

Uz napomenu da sam Vam ispričao samo 5 minuta od onoga što sam gledao skoro 6 dana svoga boravka na krajnjem jugu Turske (grad Reyhanli), završavam izjavom koja je išla u medije po dolasku konvoja u IHH Logističku centar (7 km od Sirije), ali u velikom broju slučajeva ili prepričana ili nepotpuna pa neka se nađe i kompletna:

Zahvalni smo Allahu dž.š. koji nam je omogućio da budemo od onih koji pomažu one koji su u potrebi.

Ovo je jedan u nizu uspješnih projekata koje Islamska zajednica u BiH realizuje u saradnji sa MFS-EMMAUS-om.

Podržali smo i ovu Akciju prikupljanja brašna za stanovnike Sirije i drago mi je da je Medzlis Zvornik uz Medžlise Živinice, Tuzla i Gracanica bio među prvima koji su se uključili u ovaj projekat.

Imajući u vidu da su ovu akciju podržali stanovnici koji su po nekoliko puta u životu ostajali bez ičega time taj čin ima veći značaj.

Ovo je simbolična pomoć naspram onoga što partneri MFS-EMMAUS-a, tačnije organizacija IHH kao i cijela država Turska rade za narod iz Sirije, ali vjerujemo da je ovo samo početak i da će se ona nastaviti. Svaki učinjeni korak ima svoj bereket. Zato je svaki važan.

Molim Allaha dž.š. da nam svima pomogne na putu činjenje dobra za sve ljude, a stanovnicima Sirije da pomogne da što prije dobiju slobodu, mir i blagostanje. Amin!

Ocijeni
(2 glasova)

RTV IZ-e "BIR" je institucija koja se bavi proizvodnjom radijskog i televizijskog programa.

Žiro račun:

RTV IZ BIR d.o.o.

141 001 000 529 1515

BBI d.d. Sarajevo