BiH za djecu Sirije: U Siriji dajemo ono što smo u Bosni prije dvadeset godina dobili

Danas u Siriji dajemo ono što smo mi u Bosni prije više dvadeset godina dobili. Nismo dobili, posuđena nam je dobrota ljudi. Kao da nam je neko rekao 'šalji dalje', jer naša nesreća nije jedna jedina, da je se držimo i pamtimo kao da se ništa prije i ništa poslije na dunjaluku dogoditi neće. Sirija.

Toliko puta sam vidio raskomadana tijela sirijske djece, svakog puta se opet osjećajući bespomoćnim. Ubrzo se osjećaj velike važnosti našeg posla u mehaničku radnju davanja priloga za pomoć, paketa i svega što smo imali sa sobom. Svakog narednog dana smo zaboravljali djecu koja su izgubila djetinjstvo, a veliki broj i vlastiti život, jer nas je svaki put čekao novi red onih koji su nas svojom šutnjom upozoravali.

Međunarodni forum solidarnosti iz Doboj Istoka, Tuzlanski muftiluk i Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica bili su nosioci aktivnosti prikupljanja i odvoza konvoja od 16 šlepera brašna, ulja i pelena za izbjeglice iz Sirije. Konvoj je stigao u turski grad Reyhanli, koji je najbliži grad Halepu, oko 60 km udaljenosti jedan od drugog. Prije rata, grad je brojao oko 90 hiljada stanovnika, sada u njemu boravi 120 hiljada izbjeglica.

U istom danu našeg dolaska, izvršeno je bombardovanje sirijskog grada Idliba, gdje je nekoliko desetina djece ubijeno, ambulantna vozila su neprestano dolazila u Reyhanli. Tog dana smo pravili lepine kako bi poslali u kampove gdje su smještene izbjeglice.

Počeli smo sa obilaskom kuća gdje borave jetimi (djeca bez jednog ili oba roditelja), vidjeli smo djecu koja nemaju nikoga od rodbine sa njima, kao i djecu čiji su očevi ubijeni prije nego što su i stigla na ovaj svijet. Jedno od takve djece je i mali Ahmed, ima samo dvije godine i njegov otac je ubijen u trećem mjescu trudnoće njegove majke. Samo nakon nekoliko minuta boravka s  njima, Ahmed je pokazao da je najveselije i veoma društveno dijete, zabavljao je cijelu grupu. Ostali su na bijeloj tabli crtali samo ženske likove, koji simboliziraju majku, jer je većina ostala bez oca.

U jednoj od kuća su boravili i nešto stariji jetimi dječaci, uzrasta osnovne škole, ponudili su da igramo fudbal „dva na dva“, pristali smo, u momentu su ostali počeli pripremati teren, zapravo sklanjati stolove jer su već po navici igrali sa loptom od smotanog papira izlijepljenog trakom igrali u sobi za učenje. Ostali su navijali i pjevali več naučene pjesme.

Najteže je bilo vidjeti djecu koja su ranjena i trenutno se nalaze na liječenju, neki su imali fiksatore na nogama, a neki su vezani za krevet jer zbog svoje bolesti nisu u stanju ustati. Međutim, nijednog momenta nisu pokazivali znakove slabosti ili gubljenja nade i pored svog teškog stanja, mogao se osjetiti blagi osmijeh koji je katkad upućen samo iz poštovanja jer im i nije baš do smijeha.

Momenat kada bi se vidjele suze u očima njihovih majki jeste kada saznaju da dolazimo iz Bosne i Hercegovine, odgovor bi bio: „A, tako skoro smo mi zajednički molili za mir u vašoj zemlji...“ Zapravo, stanovnici naše domovine su uspjeli vratiti osmijeh dječaku Ahmedu, kao i većini jetima koje smo posjetili.

Mnogi od njih se nemaju kome i gdje vratiti, za takvu djecu je počela izgradnja kuća, a koje se prave uz granicu sa Sirijom kako bi ih trajno vezali za njihovu domovinu. Tako blizu zemlje svojih pradjedova, a tako daleko. Njihova jedina želja je da se vrate na svoja ognjišta. Neka to bude opomena nama, i našoj generaciji u Bosni. Povratak na mjesto iz kojeg vas progone silom, u kojem vam zapale dom i ubiju najbliže, samo povratak može vratiti dostojanstvo čovjeku. Zato je mnogo ljudi noćas pred kućama u Reyhanliju. Oni gledaju prema Siriji. Tamo će se vratiti. Koliko je daleko Reyhanli od Zvornika? 25 godina, ni dana više.

„Ko se iseli na Allahovom putu, naći će na Zemlji mnoga mjesta i obilje. Ko napusti svoj dom seleći se radi Allaha i Njegova poslanika, pa ga zateče smrt, Allah će ga obavezno nagraditi. Allah oprašta i milostiv je.“ (En-Nisa, 4:100)

Piše: Nisvet Mujanović