Stota godišnjica genocida nad muslimanima Azerbejdžana Istaknuto

30 Mar 2018

U Republici Azerbejdžanu se 31. mart obilježava kad Dan genocida u znak sjećanja na krvavi masakr počinjen nad Azerbejdžancima u martu 1918.

Ubrzani razvoj naftne industrije u Bakuu u kasnom 19. i početkom 20. vijeka je privukao val migracije Armenaca u grad. Kao jedan od glavnih industrijskih centara u carskoj Rusiji, Baku je prošao kroz pojavu industrijskog proletarijata i revolucionarnog žara. Armenski radnici, čiji se broj značajno povećao u ranom 20. vijeku, su aktivno učestvovali u revolucionarnim i socijalističkim pokretima u Bakuu. Uoči prve ruske revolucije (1905.-1907.), Armenska nacionalistička stranka Dashnaksutyun počela je širiti nacionalističke ideje među armenskim radnicima u Bakuu. Koristili su revolucionarne ideje kako bi promovirali vlastiti nacionalistički program. Inspirirani idejama o stvaranju "Velike Armenije", Armenci su proveli niz krvavih masakra protiv Azerbejdžanaca u razdoblju od 1905. do 1907. godine. Stotine Azerbejdžanskih naselja su uništena i potpuno razorena, a hiljade civila su brutalno ubijeni.

Masakr iz 1918. godine je bio vještije pripremljen i nemilosrdnije proveden čin od napada 1905-1907. Pobjeda boljševika tokom ruske revolucije 1917. godine, a time i saradnja s njima, dala je stranci Dashnaksutyun priliku realizaciju nacionalističkih ciljeva. Koristeći situaciju koja je uslijedila nakon oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine, armenski nacionalisti su počeli provoditi svoje planove pod zastavom boljševizma. Vođa ruskih boljševika Lenjin je 1918. godine imenovao Armenca Stephana Shaumyana za vanrednog komesara Kavkaza. Do tada su boljševici preuzeli vlast u Bakuu i gledali su na armensku stranku Dashnaktsutyun kao na izvor podrške za uklanjanje utjecaja Azerbejdžanske nacionalne stranke Musavat u Bakuu i regijama. U tom smislu interesi boljševika i Dashnaka su se podudarali marta 1918.

Muslimani ubijani samo zbog etničke pripadnosti

Shaumyan je snažno kritikovao stranku Musavat, optužujući je za odcjepljenje Azerbejdžana od Rusije. Na samom početku tragičnih događaja, Sovjet Bakua je pokrenuo plan da likvidira Azerbejdžance širom pokrajine Baku. Po priznanju Stephana Shaumyana, 6.000 vojnika Sovjetskog saveza i 4.000 naoružanih muškaraca iz stranke Dashnaksutyun je učestvovalo u masakru civila Azerbejdžanaca. Armensko-boljševičke jedinice su 30. marta napale Baku salvama iz brodske artiljerije. Zatim su naoružani Dashnaci napali kuće Azerbejdžanaca i izvršili nemilosrdno klanje. Pokolj je postao još nemilosrdniji 31. marta i prvih dana aprila.

Hiljade civila Azerbejdžanaca je ubijeno samo zbog etničke pripadnosti. U tom su razdoblju armensko-boljševičke jedinice pobile više od 20.000 Azerbejdžanskih civila u Bakuu: ljudi su spaljivani u svojim domovima, ubijani i mučeni s neusporedivom okrutnošću. Kao rezultat toga, u prvih pet mjeseci 1918. godine ubijeno je više od 16.000 ljudi u krajnjem barbarizmu u pokrajini Guba, a uništeno je ukupno 167 sela, od čega 35 više ne postoji do danas.

Armenci su instalirali mitraljeze na raznim mjestima grada kako bi pucali na one koji su pokušavali pobjeći. Avanes Apresyan, armenski oficir, jedan od aktivnih učesnika masakra, napisao je u svojim memoarima pod nazivom "Ljudi su bili ovakvi" da su samo u Bakuu ubili 25.000 Azerbejdžanaca u masakru u martu. Međutim, genocid nad Azerbejdžancima koji su provodili Dashnaci nije bio ograničen na Baku. Armenci su u kratkom vremenu počinili masakre u Shamakhyu, Gubi, Irevanu, Zengezuru, Karabahu, Nakhchivanu i Karsu. Otkriće masovnih grobnica u regiji Guba u Azerbejdžanu u 2007. potvrđuje ovu nečovječnost. Proučavanje mjesta pokopa je otkrilo da su tokom armenskog napada na Gubu 1918. godine ljudi bili podvrgnuti nasilju bez presedana i okrutno ubijani. Grob sadrži ostatke masovnih ukopa lokalnih stanovnika. Uz tursko-muslimansku populaciju, armenske su snage također pobile i lokalne Židove i Lezgine. Čak i oni koji su zahtijevali kraj masakra, uključujući Ruse ili Gruzijce su bili žrtve na brutalan način na različitim mjestima u zemlji.

"Učinili smo to namjerno"

S. Shaumyan se pohvalio armenskom brutalnošću nad Azerbejdžancima. On je besramno opravdavao učestvovanje oružanih snaga stranke Dashnaksutyun u pokolju Azerbejdžanaca u Bakuu. U pismu od 13. aprila 1918., upućenom Vijeću narodnih komesara Ruske Sovjetske Savezne Socijalističke Republike, opravdava grozne zločine riječima "Prisutnost nacionalnih podjela je djelomično obilježila građanski rat kao nacionalni masakr, ali nije bilo moguće učiniti drugačije. Učinili smo to namjerno. Siromašni muslimani su mnogo propatili, ali sada su se pridružili boljševicima i sovjetima... nafta nam je već na raspolaganju".

Njemački istraživač Erikh Figle je u svom istraživanju "Istina o teroru. Armenski terorizam - korijeni i razlozi" govorio o aktivnosti Shaumyana 1918. godine i naglašava da je njegov cilj bio da armenizira Baku „svim sredstvima“.

Prema različitim procjenama, u Bakuu je ubijeno 12.000 do 30.000 ljudi u samo tri dana. U tom smislu, S. Shaumyan, predsjedavajući Sovjeta Bakua, nije sakrio svoje zadovoljstvo: "Bili smo preplašeni nacionalnom strukturom našeg grada. Bojali smo se da bi borba mogla poprimiti neželjenu boju. Čak smo morali posegnuti za armenskom Dashnak brigadom. Nismo si mogli dopustiti luksuz da odbijemo njihove usluge. Armensko nacionalno vijeće je samostalno izvršavalo hapšenja, pretrese, rekviziciju, itd. Međutim, pobjeda je toliko velika da malo zasjenjuje stvarnost".

Oslanjanje Sovjeta Bakua na snage Dashnaka je izazvalo bijes među boljševicima drugih nacionalnosti. Jedan od svjedoka genocida nad Azerbejdžancima, boljševik Blyumin je kasnije u svojim memoarima napomenuo: "Tokom događaja 1918. godine, mi smo se obratili jedinicama Dashnaka, budući da nismo imali vlastite oružane snage. Ipak, vojnici Dashnaka su obavili svoj prljavi posao. Oni su pretvorili građanski rat u nacionalno čišćenje, tako što su pobili do 20.000 siromašnih Azerbejdžanaca".

Zločinci nikada nisu kažnjeni

Događaji iz marta 1918. godine su postali fokus pažnje nakon proglašenja Azerbejdžanske Demokratske Republike (ADR). ADR je osnovao vanrednu komisiju za istrage (EIC) 15. jula 1918. godine kako bi se istražilo nasilje nad populacijom Azerbejdžanaca. Važna osobina ove komisije bila je činjenica da se sastojala od najboljih advokata toga doba koji su predstavljali različite nacionalnosti: Ruse, Židove, Poljake, Gruzijce, pa čak i Armence. Ti faktori svjedoče o sposobnosti i nepristranosti EIC-a. Materijali koje je EIC prikupio do augusta 1919. su u 36 knjiga i 3500 stranica. Na temelju ovih dokaza, EIC je pripremio 128 izvještaja nacrta za podnošenje tužbi protiv 194 osobe optužene za različite zločine protiv mirnog stanovništva. Tako su do sredine augusta uhapšene 24 osobe u Bakuu i oko 100 ljudi u Shamakhyu. Ovo je bio prvi pokušaj provođenja političke i zakonske procjene politike genocida počinjene protiv Azerbejdžanaca. Međutim, pad Azerbejdžanske Demokratske Republike je učinio da nije bilo moguće dovršiti taj posao.

Nakon što je 1991. godine obnovila svoju nezavisnost, Republika Azerbejdžan je nastavila političku procjenu genocida iz marta 1918. godine i predana je da završi nedovršene pokušaje ADR-a da donese pravdu. Uoči obilježavanja 80. godišnjice tragedije, tadašnji predsjednik Heydar Aliyev je izdao dekret kojim je proglasio 31. mart kao nacionalni dan žalosti. Dekret je postao ključni dokument za provođenje političkih i pravnih procjena genocidnih djela počinjenih protiv Azerbejdžanaca početkom 20. vijeka. Dekret također pokazuje predanost Azerbejdžanaca njihovim nacionalnim vrijednostima, historijskim korijenima i domovini.

Istovremeno, obilježavanje Dana genocida nad Azerbejdžancima podiže svijest svjetske zajednice o činjenicama masakra i etničkog čišćenja nad Azerbejdžancima u prošlosti i sadašnjosti.

 Radio BIR/FENA

Ocijeni
(0 glasova)

RTV IZ-e "BIR" je institucija koja se bavi proizvodnjom radijskog i televizijskog programa.

Žiro račun:

RTV IZ BIR d.o.o.

141 001 000 529 1515

BBI d.d. Sarajevo