Da, ja vjerujem u čuda

Pokušavah jednog finog insana povratiti u stanje kava-takva optimizma kada je situacija u svijetu u pitanju. A nije bilo lahko jer je imao baš jasne i jake argumente za suprotno.

-Jel Lutov narod stradao zbog pederluka?
-Jeste!
-Jel danas svijet ustao da stvara Sodomu i Gomoru?
-Jeste!
-Jel Faraon i njegova svita stradala jer se uzoholila i glumila Boga?
-Jeste!
-Jel se more sastavilo nad njima?
-Jeste....

Spomenuh mu da se Lut spasio, da se Musa i njegov narod spasio, da se Nuh spasio a on vrti glavom. Spomenuh mu da je i Junus živio s narodom koji bješe nepokoran al' ipak se prije nego se kazna spusti pokajao.

Da, ne ispadne kako u potunosit negiram njegove zaključke rekoh, da stanje ide na kritično al još uvijek su moguća čuda.

Čuda, ponovi on, dva puta. Čuda, reče zamišljeno i treći put.

Za čuda su potrebna... izgovori i duboko udahnu.

Tu njegovu, zbog kulture javnog govora, do kraja neispisivu zavšnu riječ moja podsvijest kurla cijelo poslijepodne. Zaista nam fali hrabrosti.

Kada bi dobri ljudi bili hrabri u činjenju dobra koliko su loši hrabri u činjenju zla svijetom bi zavladao mir i blagostanje.

Moramo shvatiti da je dobro i borba za dobro. Moramo vjerovati da u našim đacima trkačima čuči neki novi Tuka, u košarkašima neki novi Musa, u nogometašima neki novi Salihamidžić... pa nije li i on 92-druge istrčavao uz ono brdo iznad pruge u Jablanici i nabijao kondiciju za svjetsku ligu. Moramo vjerovati da na školskim priredbama svoju poeziju recituje neki novi Mak Dizdar, Sidran, da u sobičcima studentskih domova svoje redove ispisuje neki novi Selimović,Ibrišimović, budući bosanski nobelovac.

Sve će ovo sigurno biti, vjerovali mi ili ne vjerovali. Ja toliko čvrsto vjerujem u to da hoću reći da znam da će biti, s Božijom pomoći, no bude li to bez našeg vjerovanja, bit će rjeđe, bit će teže, a nama će biti lošije. Ne može svu Bosnu usrećiti nekoliko firmi i državne jasle. Ne možemo svi živjeti od sna da radimo u Telekomu, Elektroprivredi ili da budemo poslanici u nekim skupštinama. Treba nam više vjere i šira polja za sijanja napretka. Napredak i sreća su kulture koje treba saditi, njegovat, obrađivat.

A oni koji u svojim snovima čekaju našu vjeru, taj vjetar u krila njihovoj rješenosti, trebaju polagati nadu u Božije obećanje da nijedna trun dobra neće biti skrivena. Učini se ponekad da nečiji rad niko ne vidi, niko ne cijeni, a onda se on i dunjalučki ukaže.

Zaista, ako bolje pogledamo oko sebe, zavirimo u svoju prošlost naći ćemo osvjedočenje jedne velike Božije milosti. Zna li iko da je učinio dobro, javno ili tajno a da Allah za nj nije još boljim uzvratio?

A zlo? Koliko smo samo grešaka počinili a Allah ih je sakrio.

Budućnost nam biva onakva s kakvom se mi danas pomirimo u svojim glavama. Izreka: Bit će šta će biti, nije dobra izreka. Bit će ono čemu se mi prepustimo ili ono u što čvrsto povjerujemo.

Da, ja vjerujem u čuda. Vjerujem u njih od malih nogu, od onog trenutka kada je dedo sklanjavši dva rekjata istihare digao ruke Bogu a onda zavratio pantalone i u šumi ispod Orlovića našao zvono koje je ovan-zvonar izgubio dan ranije.

Čuda su moguća, treba samo reći šta želiš, dignuti ruke Bogu u dovi za pomoć i zaputiti se tamo gdje misliš da je to što tražiš!

“Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je njegovo vjerovanje koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?“ (Junus:98)

Piše: Esad Bajić

BIR.ba