Esad Bajić: Pravi put

...onda su došle nove knjige, novi učenjaci, nova razmišljaja, mislio sam da će se s njima širina Pravog puta povećati, al ti zamišljeni bageri učenosti su bucajući njegove krajeve nabacili po njemu toliko toga da više nije bio ni prav ni širok.

Krivudavo se njime išlo a ni podloga više nije bila ona fina suha utabana zemlja nego blato, lokve a onu bijelu liniju na njegovoj sredini pomjerali su sad lijevo sad desno te mi se na tren činilo da je lakše ići trotoarom nego samom sredinom.

Maloprije, slagajući knjige, zastadoh s tankom knjižicom POUKE O MORALU I BOGOBOJAZNOSTI Derviša Spahića. Bila je prva knjiga koju sam kao učenik sedmog razreda osnovne škole pri školskoj posjeti vrelu Bune kupio na ulazu u tekiju od svojih para.

Nisam taj dan ni jeo ni pio ali sam zato narednih dana uživao u njenom sadržaju. Ko da je neko znao sva razmišljanja i pitanja u mojoj glavi pa odgovore na njih napisao u toj knjizi. Nije bila skupa ali da je bila i pet puta skuplja vrijedila je svakog dinara.
I danas, da košta 50 KM nije skupa.

Odjednom, čitajući je shvatiš da imaju dva prava puta, istog imena, samo je jedan dunjalučki a jedan ahiretski.

Na kraju onog dunjalučkog vidiš natpis ko u Tarčinu kad ideš od Sarajeva prema Mostaru "nema dalje", ima natpis Mostar al nema puta do njega, tako i ovdje ima natpis Ahiret al nema puta do njega.

I ima drugi PRAVI Pravi put, onaj široki, lijepi, prav ko strijela, nema kraja, samo tunel koji nije dug i već odavde vidi se svjetlo na njegovom kraju. Nema nikavih bagera da rove po njem, nema lokava, blata, arhitekata koji pomjeraju bijelu liniju i mjenjaju mu smijer, nema raznih prevoznika koje nude prevoz, nema sponzora... na znakovima kraj puta piše samo Bismillahi...

Esad Bajić