Nataša Gaon Grujić: Bajram je, a kao da nije

Što je čovjek stariji, a valjda je to normalno, sve više čeprka po svojim korjenima, pokušava složiti porodični mozaik.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Prije više od 500 godina dio moje porodice, dio mojih korijena,  protjerano je iz Španije. Tada, zahvaljući sultanu Bajazitu, dolaze u Sarajevo i ostaju u Sarajevu.  Zahvaljući njemu ja danas živim u Sarajevu. Zahvaljući dobrim sarajevskim komšijama, komšijama u Bosni i Hercegovini, koji su ispred svojih života stavili život svojih komšija i krili jevrejske porodice u svojim kućima, neke od njih su uspjele preživjeti Drugi svjetski rat. Jedan od onih koji je krio svoje komšije, ali i koji je pored života spasio i  Sarajevsku Hagadu, bio je Derviš Korkut. Bio je nejvjerovatan intelektualac, čovjek gospodskih manira, antifašista.

Njegov brat Besim Korkut preveo je K'uran na bosanski jezik. Derviš Korkut je bio musliman. Derviš Korkut je bio vjernik, ali iznad svega Derviš Korkut je bio čovjek. U razlikama je prepoznavao čovjeka. U razlikama je prepoznavao bogatsvo.

Septembar je. Vrijeme je lijepo, sunačano. Ništa ne podsjeća na jesen. Putujemo prema moru. Petak je. Zvoni moj mobilni, na ekranu mobitela ispisano ime - Majka Biba

 „Majka Bibo, dobro veče“, javljam se na telefon.

„Dobro veče Naco, da li ti smetam?“

„Ne, naravno, Ogi i ja putujemo prema moru“

„Uh, da li ste u romingu sine?“

„Nismo majka Bibo, da li  je sve u redu?“

„Ma, sve je u redu, nego ti znaš da je moja sestra Sadeta otišla na hadž?“

„Znam majka Bibo“

„Hoću da ti kažem, teka Sadeta je napravila spisak sa imenima ljudi za koje će se pomoliti, ti si Naco sa svojima na spisku“

„Hvala majka Bibo, meni to puno znači.“

„Sretan put, sine, ljubi Ogija i djecu kada se vratite.“

Tetka Sadeta i ja nikada nismo dugo razgovarale. Rijetko smo se viđale, ustvari  uvijek za Bajam kod majke Bibe. Da bi se ljudi znali i voljeli ne treba nam razgovor. Ljudi se mogu osjetiti pogledom, a najviše srcem. Pokušavam zamisliti njen papir, vidim imena, vidim i moje i imena mojih najdražih. Vidim  tetka Sadetu  kako viri u papir i izgovara molitve.

Da dio moje porodice nije našao svoju novu zemlju u Bosni i Hercegovini, moje ime ne bi bilo uz srce tetke Sadete.

Ja ne znam kako je izledalo putovanje moje porodice prema Bosni prije 523. godine, ali znam kako izgleda putovanje Sirijaca.  U tom opštem neprihvatanju, u šmrkovima sa vodom, u suzavcima, u udarcima, u trgovini ljudima, u djeci koja umuru... U krvi, ljudi moji u krvi koju oni liju na zemljama spasa- je neprihvatanje ljudi koji su, kako samo fašistoidan um može zamisliti, drugačiji. Oni su, uglavnom, muslimani. Otvaraju granice. Zatvaraju granice. Stavljaju bodljikave žice. Grade zidove. Otac krvavog lica nosi dijete u rukama. Dječije ruke su se črvrsto splele oko očevog varta. Očevo tijelo je jedino preostalo što ga čuva i štiti od zla, jer oni su drugačiji...

U rerni se peče baklava. Prošla, moja prva baklava, je bila ukusna. Indira mi je dala recept. Večeras majka Biba pravi dio bajramskog ručka za sutra, večeras majka Mikica pravi burek i  hurmašice. Sutra idemo kod njih.

Večeras su sirijske izbjeglice negdje pod vedrim nebom. Spavaju na zemlji. Večeras djeca plaču. Večeras su možda gladni i žedni. Večeras će pokušati ući u zagušljivi autobus ili voz. Večeras im je teško, jer Bajram je, a kao da nije. Večeras maštaju o svojim kućama i  ugodnim mirisima bajramskih jela. Maštaju da će sutra biti čisti, okupani i  u naljepšoj odjeci. Sutra neće klati kurbane. Sutra neće dijeliti kurbane.

Znate li vi bolesni, vi, koji ste zaboravili na ljudskost koliko je lijepog u drugačijem?

Znate li da će zemlje koje ih prime biti bogate za nova znanja, za nove običaje, za nova jela, za novi jezik. Znate li da će zemlje koje ih prime biti bogate za beskrajnu zahvalnost. Znate li da ćete se naći u njihovim molitvama, da će moliti za vas i vaše porodice. Neće im smetati vaša imena, i vaši drugačiji običaji življenja, možda će ih samo ispisati na papiriću kao tetka Sadata, da ne ostanu zaboravljena.

Derviš Korkut je morao kriti svoje komšije, ali sam sigurna, da ih je za Bajram krišom okupljao oko stola i dijelio sa njima  ono što je imao...Mi se danas ne moramo kriti da bi pomogli ljudima koji bježe od rata. Mi se danas ne moramo kriti da bi pokazali da drugačije ne postoji ako smo ljudi.  

Bajram barecula dobri ljudi, mada znam vama Bajram je, a kao da nije.

Radiosarajevo.ba