E. Bajić: Kad se sjetim i na um mi pane
, Published in Tekstovi i kolumne Featured- font size decrease font size increase font size
- Print Email
Ne sjećam se više ni ko a ni kome je ukrao jagnje i okrenuo ga na ražnju, ostala mi je u pamćenju samo pjesma koja se nakon toga pjevala po sijelima:
"Kad se sjetim i na um mi pane
kad smo janjce skrivale pod granje!"
Za razliku od ovog opjevanog događaja u našem kraju koji se desio dok sam još bio osnovac, dobro se sjećam ko je i kako u onim danima pred agresiju na BiH 1992.godine pričao o svojoj hrabrost, rješenosti na borbu, planovima...
Jesmo li spremni stavit prst na obarač, šehadet, džihad, patriotizam... cijeli rafali izraza za koje tada nisam baš najbolje znao ni šta znače. Zavidio sam tada tim ljudima na hrabrosti i riješenosti i potajno se nadao da ću i ja smoći hrabrosti i učinit kakav hrabar gest da se uključim u njihovu grupu. Nisam smio odmah govoriti da hoću jer sam pokupio odgojnu mjeru iz kuće koja je dozvoljavala da se o nečem priča tek kad se to uradi.
Rat bio i rat prošao a ja se podosta puta iznenadio čuvši kako su mnogi od tih vlasnika hrabrosti, njegove dane i noći proveli daleko od Bosne. I o njima se pjevalo "Ja ti odoh majko Bosnu brani ti"
Danas, kada se opet šuška teškom pričom o mogućem ratu ponovo se pojavljuju neki gladni slatkog kajmaka slave na prazno i sokole nas tekstovima, vazovima, inspiracijama. Neki od njih ne pamte prošli agaret pa treba sačekati da se vidi hoće li stati iza svojih riječi ili će se osvjedočiti kolika je razlika između teorije i prakse. Drugi valjda misle da je 20 godina dovoljno vremena da ljudi zaborave gdje je ko bio. Ponese ih ponekad i teološko znanje pa kad im neko u toku takve priče uleti klizeći pitanjem gdje si bio kad je bilo najgore odgovore: Allah zna gdje je ko bio!
Da, Allah zna, i sam se često time utješim.
No, pitam se jesmo li mi kao narod trebali znati gdje je ko bio. Jesmo li trebali napraviti kakvu mjeru vrijednosti? Nakon završetka ratnih aktivnosti promicala se priča da je svaki Bošnjak važan, da treba zemlju obnoviti, da svaki potencijal valja prihvatiti. Vrlo brzo su došla vremena kada su bili važniji oni što dolaze s vana s nešto para u džepu od onih koji su bili unutra ali praznih džepova. Država je obezvrijedila borce - svoje temelje a onda smo se polahko, u borbi za život obezvrjeđivali sami. Nadošli kapitalizam je iskoristio naše ratne navike. Za grah i kutiju cigareta išlo se u najteže bitke pa su mnogi novopečeni kapitalisti najnormalnije očekivali i uspjeli u tome da kako smo u ratu za domovinu tako kasnije za njih radimo od zvijezde do zvijezde a zauzvrat da imamo za hranu, piće i kutiju cigareta... Sad je došlo vrijeme kada smo otkrili da su cigarete loše po zdravlje, jer, ako ih nastavimo kupovati nećemo imati za jesti, a ako ne jedeš, jasno-zdravlje trpi i život se ugrožava.
Naša domovina pomalo liči na djevojku koja ima šubhu glede svoga izgleda. Kad je neko zavoli ko joj se sviđa bježi od njega misleći da je sažaljeva, a kada je zavoli neko ko joj se ne sviđa bježi od njega jer joj se ne sviđa. Kad joj neko i kaže da mu se sviđa zbog izgleda ona bi da je voli zbog njene duše a kad je neko voli zbog njene duše ona pomisli da joj time govori da fizički nije nešto...
Da bi se bilo šta voljelo mora postojati razlog za to. Ono nešto, makar i nedefinisano. Ono nešto što onom ko voli biva satisfakcija. Ima doduše i ona neobjašnjiva ljubav na prvi pogled. Desi se prije nego se jasno razloži razlog.
Jesmo li se mi pobrinuli da ljudi imaju razlog voljeti ovu domovinu , boriti se za nju, ginuti za nju?
Nismo. Izdali smo najhrabrije sinove. Predali smo ih manje više u roblje kapitalizma i materijalizma. Malo je racionalnih razloga koji bi nekog mogli nagnati da brani ovakvu zemlju ako postoji ikakva alternativa u smislu izbjeglištva i slično. Braniće je mislim samo dvije kategorije. Vjernici koji će to poimati vjerskom dužnošću i ašici koji su se zaljubili u nju kao Medžnun u Lejlu, kojima je ona sve i ne mogu zamisliti žvot bez nje, pa će rađe dat svoj život da živi ona nego li žrtvovat njen da bi živjeli bez nje. Dosta ih je iz prve kategorije koje obuhvata i ova druga.
Da braniće je oni koji su je branili i 1992. Siguran sam. Pogotovo oni koji su je kao golobradi mladići branili tada. Njima je ona bila prva prava ljubav. Oni je vole, oni su zaljubljeni u nju. Počesto se svađaju, kritikuju, prepiru, galame...ali ne mogu bez nje, a ni ona bez njih...
Možda bi dobro bilo da njeni staratelji konačno prestanu da je udaju zbog ličnih interesa za bjelosvjetske hoštaplere, ostrašćene starce i dokazane prevarante a da prednost daju čistoj i vjernoj ljubavi.
Da, ja je volim, iskreno, čisto, nevino, pošteno i ako vidim da je hoće dati nekom drugom, ja sam je spreman ukrasti!
E. Bajić
