U potrazi za Bogom

Ovo pitanje se posebno nameće prilikom posmatranja članova naše zajednice koji su u prošlosti, u svojim matičnim zemljama, bili privrženiji religiji i tradicionalnom načinu života, dok na Zapadu mnogi od njih se gube u suvremenom načinu života, njegovima zahtjevima i zamkama, te gube od svoje duhovnosti. Ovo je posebno vidljivo kod mlađe populacije, koja previše zauzeta svojim svjetovnim poslovima, teško da i razmišlja o potrebi uspostavljanja i razvijanja svoga duhovnog i vjerskog života.

Mladi ljudi iskreno priznaju da su sve manje povezani sa religijom svojih roditelja, te iako imaju neke nejasne pojmove o Bogu, ti pojmovi nisu dovoljno jaki da im nametnu aktivno razmišljanje o svrsi i ulozi njihova postojanja na ovom svijetu.

Kao članovi islamskih zajednica, i kao česti posjetitelji džamija i vjerskih ustanova, nerijetko smo zatvoreni u rasprave o našim članovima i društvu u cjelini, komentarima i kritikama opće nezainteresiranosti za vjeru i vjersku praksu. Ljudi danas ne da manje izvršavaju Božije zapovijedi, već se čini i da je njihovo vjerovanje, kao unutarnje stanje privrženosti Uzvišenom Bogu, u padu. Ne možemo nagovarati svoje prijatelje, susjede, rođake, pa čak i našu djecu da počnu obavljati namaze pet puta dnevno, kada su još uvijek imaju sumnje i rezerve u pogledu postojanja i rada Boga.
Zašto neke ljude religije ne interesuje, a zašto opet drugi prakticiraju svoju vjeru? Naravno, na transcendentalnom nivou Kur'an nas uči da su srca nevjernika zapečaćena.

Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema. Kur'an, 2: 7

Ipak, na psihološkom nivou, možemo pitati šta je to što pokreće ljude da se odrođavaju od religije? Zašto neke od nas učenje Islama, ili bilo koje druge religije, privlači, a druge ne? Odgovarajući na ova pitanja korisno bi nam bilo prisjetiti se one poznate Ezopove basne o mravu i crvčku. Priča opisuje crvčka kao onog koji bi cijelog ljetnog dana uživao u blagodatima prirode, milovan sunčevim zracima i blagim povjetarcem, uz cvrkut omiljenih pjesama i melodija. Pored njega je s teškom mukom redovno prolazio osrednji mrav, na sebi noseći ogromno zrno kukuruza, kojeg je gotovo pobožno smiještao u svoje dragocjeno gnijezdo. 'Zašto ne dođeš da malo porazgovaramo, umjesto da po cijeli dan vučeš to zrnevlje su svoje odaje? pitao je cvrčak mrava."Pripremam se za zimu koja dolazi, i skladištim hranu koja će mi pomoći da preživim, a i tebi bi preporučio da isto učiniš', odgovori mrav. Zašto razmišljati o zimi? Imamo hrane u izobilju u ovom trenutku? ubjeđivao je cvrčak mrava. Mrav je nastavljao sa svojim tegobnim radom. Napokon, došla je i zima i nijednog zrna kukuruza nije ostalo u polju. Dok je cvrčak umirao od gladi, mrav se koristio svojim prošlim trudom.

Priča o mravu i skakavcu je priča o nama samima, našem ljudskom rodu i našim navikama i shvatanjima svijeta. To je priča o dva mentaliteta, onima koji misle i rade za budućnost i onima koji su zaokupljeni samo svojim današnjim danom, ne baveći se i ne razmišljajući o budućnosti. Iz ovog potonjeg proizilazi arogancija i zadovoljstvo sa trenutnim, bez brige o tome šta isto zadovoljstvo može donijeti. Onaj koji uživa u kockanju oduševljen je osjećajem trenutnog izgleda da pobjedi i osvoji nagradu, a ne bavi se dugoročnim gubitkom. Onaj ko počini grijeh preljube, zadovoljan je kratkotrajnim užicima i zadovoljstvima, bez ikakve brige o tome šta isti grijeh može donijeti sutra, u smislu vanbračnog djeteta, razvoda ili nesreće.
Razmišljati samo o sadašnjosti može izgledati razumno, dok briga za budućnost može biti nerazumna i oni koji se pripremaju za budućnost mogu izgledati maloumni. Prikupljati drva za ogrjev usred ljeta, kada su temperature izuzetno visoke, možda izgleda smiješno za posmatrača. Zašto potreba za potpalu kad napolju 'sve gori'. Onaj koji sije u proljeće, u nadi da će požnjeti u jesen može izgledati iracionalno onome koji ne razumije proces poljoprivrede. Za posmatrača, djelo obožavanja može izgledati iracionalno, jer ga on teško može povezati sa sadašnjošću. Za vjernika, to je način pripreme za 'daleku' budućnost, koja će doći u nekoliko desetljeća. Za kafira, to je gubljenje vremena i znak maloumnosti.

Kako znamo ono što će donijeti budućnost i kako se pripremiti? U suštini, budućnost je carstvo nevidljivog [gajb]:

Reci: "Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti. Kur'an, 27:65

Ljudska bića imaju malo znanja o budućim događajima. Međutim, kad kažemo 'malo znanja' to znači da i dalje imamo neke dobro utemeljene "pretpostavke", ili čak i znanja što će se dogoditi u budućnosti. Ove pretpostavke su zasnovane na našem dosadašnjem iskustvu, ili nečijem drugom iskustvu. Naša budućnost je dakle nečija prošlosti, a naša prošlost je nečija budućnost. Generacije prije nas pripremale su se za zimu svake godine, i bilo bi nerazumno s naše strane da ne učinimo isto. Oni su zasadili sjeme i požnjeli plodove na određeni način, u određenom vremenu i na određenom mjestu. Naravno, možemo eksperimentirati sa različitim sjemenima, gnojivima i vrstama tla, ali naši eksperimenti su opet zasnovani na znanju i iskustvu naših prethodnika. U našoj prošlosti je lekcija za našu budućnost.

Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili. Kur'an, 3: 137

Svaki dan vidimo ljude koji dolaze i vidimo one koji su nas napuštaju. Onaj koji radi na željezničkoj stanici svjedoči na hiljade ljudi koji dolaze i odlaze, a bilo bi bizarno da mu kažemo da ti ljudi ne putuju i ne rade. Bilo bi nelogično tvrditi da ti ljudi nemaju svoje radnih mjesta i destinacije gdje idu. Onaj koji radi u pogrebnom društvu ili porodilištu, svjedokom je ovog životnog ciklusa svaki dan. On vidi ljude koji dolaze i izlaze.
Ovaj fenomen je dovoljno jak dokaz naše jedinstvene uloge na ovom svijetu; dokaz koji bi trebalo da stimuliše naš mozak da postavimo jednostavno pitanje:

"Gdje idem? 'Naš nepovratan put ka jakom imanu počinje sa ovim skromnim pitanjem. Briga za naš sretan put i bezbjednu budućnost počinje ovdje. Sva druga pitanja, kao što su: Je li moj put do odredišta pravi put [assirat al-mustakim]? Da li postoje neki znakovi koji će mi pomoći stići do odredišta [ajatullahi]? Da li sam spreman za moje putovanje? Je li moje odredište sigurno? Ko se brine o mojoj destinaciji? Hoće li me moja porodica pratiti tamo? Itd.

Allah je dobar prema robovima Svojim; on daje opskrbu kome hoće, i On je moćan i silan. Kur'an, 42:19

Sam proces razmišljanja i postavljanja pitanja o budućnosti je pozitivan korak u potrazi za Bogom, kao što kaže Kur'an:
Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu - umnogostručićemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu - daćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela. Kur'an, 42:20

Ukratko, kada se posmatra ovaj svijet treba imati u vidu dvije vrste ljudi: oni koji su preokupirani samo sadašnjim trenutkom [bilo da se radi o minuti, satu, danu, mjesecu, godini, ili cijelom životu]; i onih koji razmišljaju o budućnosti [kako budućnost na ovom svijetu, tako budućnosti na ahiretu]. Oni koji su zabrinuti za svoju budućnost neminovno će postavljati pitanja kao što su: Ko sam ja? Gdje ću? Koja je je moja konačna destinacija? i slično. Postoji velika vjerovatnost da će ova pitanja dovesti ljude da religije i vjere u Boga. Oni koji samo misle na svoju sadašnjost, bit će zadovoljni danas, a neće obratiti pažnju na ono što će donijeti sljedeći dan. Takvi nemaju poticaja da razmišljaju o svojoj budućnosti, o svome životu u cjelini, u svim svojim segmentima. Na kraju, ovakav mentalni sklop vodi zaboravu, neznanju i nevjeri. Da nas i naše porodice Uzvišeni Allah zaštiti od pripisivanja Njemu druga i Njegova nijekanja.

Amin!

Hazim Fazlić