Kad se laž nameće kao istina

Stoga kada se prosuđuje javni i društveni angažman nekog muslimana, bilo na pojedinačnoj ili grupnoj ravni, ispravan kriterij može biti koliko je taj angažman daleko ili blizu umjerenosti i srednjeg puta. Što je udaljavanje veće to je veća udaljenost od principa islama. Koliko je značajna umjerenost u vjeri, pa čak i samom obredu, govori činjenica da je imamu pokuđeno da prilikom predvođenja temeljnog vjerskog obreda, namaza, oduljuje i predugo uči Kur'an, jer imam treba voditi računa o mogućnostima i ograničenjima drugih ljudi. Naime, možda ima ljudi koji, usljed zdravstvenih ili drugih razloga, ne mogu dugo biti u namazu. Međutim, kada ste sami, tada ostajte u namazu koliko vam je volja i koliko fizički i mentalno možete.

Također, Muhammed a.s., kao Božiji miljenik i uzor ljudima u vjeri, muslimanima je ostavio kao zalog načelo: „Olakšavajte, a ne otežavajte! Obveselite, a ne rastjerujte”. Imajući na umu savremeni kontekst u kojem žive muslimani, čini se da muslimanima princip umjerenosti i olakšavanja ljudima nikada nije bio potrebniji i da je nužno istrajati u naporu kako bi se ovaj temeljni princip islama reafirmirao i nanovo artikulirao. To je danas primarni zadatak muslimanske inteligencije i uleme, jer, ako ćemo slijediti Muhammeda a.s., islam treba živjeti i navještati kao vjeru umjerenosti, lahkoće i radosti.

Štaviše, praksa Muhammeda a.s. ne dopušta da se ignorira činjenica da je on milošću i praštanjem pridobijao srca ljudi, čak svojih najljućih protivnika, mrzitelja i progonitelja. Prilikom povratka u Mekku, nakon osam godina iseljeništva i unatoč poniženjima kojima su on lično i njegovi sljedbenici bili izloženi, a neki od njih u mučenjima stradavali i umirali na mučilištu, svima je velikodušno oprostio i nikakvu vrstu odmazde nije pokazao. To su neporecive povijesne činjenice, kao što je i ona da je nakon poniženja i kamenovanja u Taifu, na prijedlog meleka da prokune svoje progonitelje i da će mu Bog uslišati kletvu, uputio molbu Bogu da oprosti njegovim zlostavljačima, jer ne znaju šta rade. To je bila praksa Muhammeda a.s. To je primjer njegovog postupanja i onima koji ga vole i povijesne činjenice za one koji ga ne vole.  

Stoga, ako se razumijeva islam na takav način i slijedi praksa Muhammeda a.s., a muslimani bi to morali, tada jednostavno nije moguće prihvatiti da postoji opravdanje i utemeljenje da se nasiljem i terorom brani čast islama i Muhammeda a.s. To nije samo odstupanje od srednjeg islamskog puta, nego potpuno iznevjeravanje i izdaja načela i prakse islama i Muhammeda a.s. Istodobno, nije moguće naći opravdanje i utemeljenje da se pridjev „islamski“ koristi uz ekstremne, radikalne i nasilne osobe i grupe, bez obzira što se oni ili one javno deklariraju muslimanima i svoje neljudske postupke zaklanjaju iza islama. Jer su sušta negacija i antipropaganda islama. Takve nasilne grupe i pojedinci su bezočni manipulatori i sebični uzurpatori univerzalne ideje islama i zajedničkog dobra svih muslimana. Stoga i jezička praksa, kojom se onome što nema stvarno teološko i tradicijsko uporište daje atribut „islamski“, ne samo u zapadnim medijima nego i u muslimanskim, ne vodi ničemu drugome nego do usložnjavanja odnosa i stvaranja novih frustracija i nerazumijevanja. A kome to treba? Muslimanima, zasigurno, ne.

S druge strane, muslimanska i islamska povijest pamti nasilnih i zabludjelih pojedinaca i grupa među muslimanima koji su svojim izjavama i postupcima nanosili štetu muslimanima i javnoj percepciji islama. Iako su oni uvijek ostajali na margini muslimanskog mišljenja i tradicije - odbačeni i prezreni - ali su, nažalost, nanosili i značajnu štetu muslimanskim društvima. Samoproglašenih mesija i spasitelja, lažnih Božijih poslanika, halifa-uzurpatora i prevaranata bilo je neposredno nakon smrti Muhammeda a.s., pa evo do današnjih dana. Muslimani toga moraju biti svjesni i prepoznavati njihove podle namjere i sebične interese.

Međutim jasno treba podcrtati da je ulazak ekstremnih ili nasilnih praksi i tumačenja u muslimansku vjerničku zajednicu, a činjenično je potpuno dokazivo i povijesno tačno, bio iz potpuno nevjerskih pobuda i ambicija, prvenstveno političkih, častohlepljivih te ekonomskih i drugih. Tako je i danas. Vješti manipulanti i agresivni nametljivci proturaju svoje interese kao općevjerske, nerijetko potpomognuti s raznih strana svijeta, a onda se jave bjelosvjetski dušebrižnici i zabrinuti samozvani spasioci muslimanskog pitanja. Šta islam ima s ovim perfidnim i suptilnim igrama? Ništa! No najveće, žrtve, tih spletki i smutnji, su iskreni i obični vjernici muslimani. Nažalost!

Piše: Ekrem Tucaković

(Vesatijin forum - Preporod 01. 02. 2015.)

(Rijaset.ba)