Bez promjene svijesti, nema dobrih vijesti
, Published in Tekstovi i kolumne Featured- font size decrease font size increase font size
- Print Email
Jedno od osnovnih ljudskih prava svakako je i pravo na rad (hakku-l-amel) ili slobodan pristup radu (hurrijjetu-l-amel), kako tvrdi marokanski mislilac Allal al-Fasi. On navodi Akkadovo mišljenje prema kojem islam nastoji poništiti izrabljivanje, držeći da je, u tom kontekstu, pravo na rad svetinja.
Uistinu, tvrdi Al-Fasi, ekonomska sloboda se ne može ostvariti u društvenoj zajednici u kojoj je dopušteno pojedincima ili određenim grupacijama da izrabljuju svoju braću (druge ljude) i uskraćuju im da uživaju u plodovima vlastitog rada, uzimajući im bespravno ono što im pripada. Također, ako ih sprječavaju da svojim trudom i zalaganjem zarađuju i time hrane svoje porodice ili im uskraćuju njihove zarađene plaće.
On dalje ukazuje na kur’ansku filozofiju prema kojoj je uzorito društvo ono koje sprječava izrabljivanje ljudi, navodeći poznati kur’anski ajet. ‘’Onima koji gomilaju zlato i srebro i ne troše ga na Božijem Putu, navijesti bolnu patnju’’. (Al-Fasi, Intencije Šerijata, Rabat, 1993.)
Šta tjera naše ljude u zemlje Zapadne Evrope?
Zapitamo li se za uzroke naše agonije i napuštanja radno sposobnog stanovništva svoje voljene Bosne i Hercegovine, to pitanje će nas, sigurno, odvesti do osnovnih ljudskih prava i sloboda; preciznije do ekonomskih sloboda koje se na ovim prostorima ne naziru ni na horizontu.
Puna su nam usta ljubavi prema domovini ili otadžbini, ali ne činimo ništa da s riječi prijeđemo na djela. Posebno nas boli kada saznamo da iz naših povratničkih džemata odlaze mladi, čitave porodice, a zastrašuje saznanje da je odnos novorođenih i umrlih Bošnjaka u Banjoj Luci u prošloj godini bio jedan na prema deset. Šta tjera naše ljude u zemlje Zapadne Evrope? Uglavnom se navode politička nestabilnost, nepotizam, korupcija, nesigurna budućnost... Ali, osnovni odgovor je da ovdje nema posla, a i ako ga ima od njega se ne može dostojanstveno živjeti.
Sjećam se da mi je pokojni Željko Kopanja jednom rekao: “Zabrinuo sam se kad mi je moja kćerka rekla da ovdje (u Banjoj Luci, BiH) ne želi provesti ostatak života.”
Razmišlja li iko o nužnosti borbe za ekonomsku slobodu i pomišlja li iko zahtijevati promjene naše sumorne društveno-ekonomske stvarnosti? Ovih dana, u jeku predizborne kampanje za opće izbore 2018. godine, koja je davno nezvanično počela, govori se o puškama, nestanku RS-a, raspadu Bosne i Hercegovine, međunacionalnim svađama, raskolima i sukobima među srpskim političarima od entitetskog do državnog nivoa, te mučnim sukobima među bošnjačkim političarima, unutarstranačkim i međustranačkim, na način da su i bombe počele da se bacaju i zaprepašćuju ionako zaprepašćene narode. A narod ili narodi šute.
Ljudi šutke odlaze – zašto ne zvone svi alarmi?
Kažu da je najgore kad narod šuti. Tako nas je historija naučila. Međutim, šutke i odlazi. Ne treba neka posebna pamet da se izvede zaključak kako bi mi, muslimani, s obzirom na naše pozvanje i činjenicu da biti muslimanom znači biti miritelj (muslim) u nastojanju da pronađe svoj put ka miru (Selam, najljepše i najvažnije Allahovo ime prema kojem se i naša vjera zove islam - mirenje čovjeka s Bogom i svime što je On stvorio), trebali nastojati koliko god je moguće širiti mir, izbjegavati sukobe, zahtijevati da se čini dobro i odvraćati od zla.
To se posebno odnosi na sve one koji najdirektnije odlučuju o našim životima i našem ekonomskom i svakom drugom blagostanju. Ugledamo li se na Zapad i priželjkujemo li što skoriju integraciju i ulazak u društvo razvijenih zapadnih zemalja, onda trebamo zahtijevati da se, u okviru ekonomskih sloboda, pomogne našim čestitim privrednicima tako što će se drastično smanjiti porezi na rad i plate. Da se izjednače prava radnika i njihova primanja u javnom i privatnom sektoru tako što će se smanjiti doprinosi na rad i radnička primanja čime će se osloboditi ogroman potencijal za privatni biznis i smanjiti odlazak i nestanak naših naroda iz Hercegovine, Posavine, Krajine i Podrinja.
Valjda nam je posjeta Arthura Laffera, svjetski poznatog ekonomskog stručnjaka, Sarajevu otvorila oči. On kaže: ‘’Oporezujemo ljude koji brzo voze na autoputevima kako bi usporili, oporezujemo pušače kako bi prestali pušiti, zašto onda oporezujemo ljude kojima su potrebni prihodi, koji upošljavaju druge, koji prave odlične proizvode po niskim cijenama’’? Ako (pretjerano) oporezujete ljude koji rade, kaže Laffer, i plaćate ljude koji ne rade, nemojte biti iznenađeni što mnogi neće raditi. Podsjetio je da je u SAD-u rađeno na snižavanju poreza, najviše stope su snižene sa 70 na 28 posto. Tako su otvorili novih 20 miliona radnih mjesta.
Sve je, dakle, do svijesti, a bez promjene svijesti, iz Evrope nema dobrih vijesti.
(Preporod)