Hutba: Svi su za promjene, ali skoro niko ne želi da se promijeni

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

“I njima više negoli sebi vole, premda i samima njima potrebno je!” (El-Hašr, 9)

Amerikanac Michael H. Hart je 1978. godine izdao knjigu 100 najutjecajnijih ličnosti u historiji (THE 100 A RANKING OF THE MOST INFLUENTIAL PERSONS IN HISTORY), u kojoj je na prvo mjesto stavio Muhammeda, a. s., a na 51. čuvenog halifu hazreti Omera ibn el-Hattaba.

Halifa Omer je bio jedan od najskromnijih i najpravednijih vladara koji su postojali na Zemlji. U islamskim izvorima je zabilježeno da je izaslanik Kisre (perzijski kralj), prilikom dolaska u Medinu, pitao za kraljev dvorac, pa mu je rečeno da muslimani nemaju ni kralja, ni dvorca, već da imaju halifu, koji stanuje u običnoj kućici kao i ostali muslimani. Hazreti Omera su našli kako spava u hladu jedne palme. Izaslanik nije mogao vjerovati da je to vladar tada najmoćnije države, i još bez tjelohranitelja. Uvjerivši se da je to doista halifa Omer, r. a., izaslanik je rekao: “Pravdu si uspostavio, pa si rahat zaspao!” Kažu da je ovaj izaslanik vrlo brzo, nakon susreta sa Omerom, r. a., primio islam.

No, glavna tema naše današnje hutbe nije veliki Omer, r. a., koji je bio živi islam, i o kojemu su napisani tomovi knjiga, već čuveni Seid ibn Amir, kojega je halifa Omer postavio za najmjesnika/guvernera Homsa. Ovaj namjesnik je bio toliko posvećen svome poslu i brizi o narodu, naročito siromasima, da je zbog njegove nenadmašne skromnosti plakao i veliki halifa Omer. I svi ljudi od imana, znanja i morala će biti ganuti, a mnogi će i suzu pustiti, kada ovo čuju i pročitaju. Mnogi će se i zastidjeti zbog svoje neskromnosti i nebrige za onima za koje su zaduženi brigu da vode.

Naravno, ovakvi svijetli primjeri služe da se pouka izvuče, da se nauči i u djelo pretoči ono što koristi svim ljudima i svim živim bićima zemaljske kugle. Ta svrha vjere, filozofije i općenito nauke je da se koristi ljudskom rodu a ne da se ponaša neodgovorno, egoistično i živi parazitski, posebno onda kada mnogi jedva kraj s krajem sastavljaju. Istina, svi odgovorni kažu da su za promjene, ali skoro niko ne želi da se promijeni.

“Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.” (Er-R’ad, 11)

Vlastodršci, u svim segmentima našega društva, morali bi živjeti sa narodom na zemlji, a ne lebdjeti u oblacima i davati puka apstraktna obećanja. Jer, sit ne razumije gladnog, kao ni zdrav bolesnog. Nama svima a, Boga mi, i cijelom čovječanstvu, nikada nije bio potrebniji hadis: “Niko od vas neće potpuno vjerovati dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi”, a i ovaj: “Nije pravi vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan.''

Nažalost, odgovorni uglavnom ne žele da im se ukaže na obaveze, greške i propuste, makar instrukcije dolazile i iz Kur’ana i Sunneta, a draže im je hipokritično ulizivanje i uvlačenje, koje će na kraju koštati sve, i na dunjaluku i Ahiretu. Zbog svoje dobronamjernosti, mnogi su anatemisani i na margini, čak i mnogi akademici. Umijeće je pružiti ruku i posrnulom, i onome ko je u glibu, i koji je zalutao, i nevjerniku, i griješniku, čak i tiraninu i svakom čovjeku. Jer u svakom ima nekog dobra i nečeg korisnog. Niko nije suvišan i nikoga ne treba anatemisati.

Veliki Gazali je govorio: “Ako kod nekog primijetiš 99 posto nevjerovanja, a 1 posto dobra, lati se toga jedan posto.” Sjajno, mudro i magično! Nažalost, danas je među nama obratno. Nije ni čudo što postoje tolike podjele, razilaženja, animozitet i, na kraju, totalna destrukcija. Nekakva “arapska proljeća” se pretvoriše u zime i neograničen strah.

Smisao vjere je, nažalost, izgubio svaki smisao u njihovim životima. Vjera je postala transcendentna stvar, jer je sahranjena u knjige i biblioteke, a u svakodnevnom životu je ima vrlo malo. Danas likuju oni koji su bili sljedbenici izreke da je vjera opijum za čovječanstvo. Davno je Hasan el-Basri govorio: “Islam je u knjigama, a muslimani su u kaburima!” Baš tako, naš dobri i plemeniti Hasane. Pogledajte stanje današnjih muslimana. Sramno zastrašujuće! Ili se ubijaju međusobno, ili se mrze, ili su navijači. Ovdje je riječ o najvažnijoj utakmici – utakmici života. Sada je vrijeme da muslimani pozivaju sebe u islam.

Sviđa mi se Klintonov odgovor na pitanje ko je najbolji savjetnik: “Onaj koji ne misli kao ja!” S druge strane, apsurdna je i Bušova rečenica: “Ko nije s nama, protiv nas je.” Dakle, ko ne misli kao mi, on je protiv nas. Naravno, to je jednoumlje, koje dovodi do toga da su mnogi umovi neiskorišteni i na margini svih zbivanja. No, zlato i dijamanti ne gube sjaj ni u blatu, a trava se uvijek diže, bez obzira koliko je gazili.

Svakom čovjeku treba posvetiti pažnju kao najljepšem cvijetu, ma ko on bio. Ne zaboravimo da je svaki čovjek ne samo dio Božijeg ummeta, već kosmos u malom. To je čak i jedan nevidljivi atom, a čovjek sa La ilahe illellah je važniji kod Allaha, dželle šanuhu, od cijelog kosmosa. Pa, kako onda omalovažiti, podcijeniti, zanemariti, anatemisati i distancirati nekoga sa Šehadetom? Kako ne biti dio njega a on dio nas?! A mi, bez svih nas, smo ništa i perspektiva nam je neizvjesna, jer, primjećujete, orkani nedobronamjernosti su se dobrano nadvili nad čovječanstvom i Zemljom.

Brinimo se jedni o drugima kao o sebi samima i kao o svojim najbližim i najdražim, onako kao se brinuo velikan s početka hutbe, veliki Omer, r. a. E, taj pravedni, veliki i slavni halifa Omer je tražio od stanovnika Homsa, u Siriji, da mu dostave imena siromaha Homsa da ih pomogne iz državne blagajne. Kada su mu dostavljena imena, halifa Omer se iznenadio kada je primijetio da se među imenima siromaha nalazi i ime namjesnika/guvernera Homsa Seida ibn Amira.

Halifa Omer se čudio što se ime namjesnika Homsa nalazi na listi siromaha pa je upitao građane Homsa o uzroku njegova siromaštva. Rekli su mu da on svoju cijelu platu dijeli siromašnima i ubogima, govoreći: “Šta da radim kad sam za njih odgovoran pred Uzvišenim Allahom?”

Zatim ih je halifa pitao da li kod namjesnika vide neke nedostatke, a oni su rekli: “Da, zamjerimo mu na tri stvari:

1. na posao dolazi tek kad Sunce odskoči;
2. noću ga nikada ne vidimo;
3. jedan dan u sedmici nikako ne dolazi na posao.”

Kada je halifa upitao Seida za ove nedostatke, on je odgovorio: “Da, vođo vjernika, to je istina, a uzroci za to su sljedeći:

1. na posao odlazim tek kad Sunce odskoči zato što ujutro posvršavam sve kućne i porodične poslove jer ja nemam sluge, a supruga mi je bolesna;
2. noću se ne pojavljujem zato što dan posvećujem služenju narodu, a noć provodim u ibadetu;
3. jedan dan u sedmici ne radim zato što tada perem svoju odjeću i čekam da se osuši, a ja druge odjeće nemam.”

Tada je halifa Omer ibn el-Hattab zaplakao.

Bože, divnog li halife i divnog li guvernera! Divne li pouke, pa: “Ima li ikoga pouku da primi!” (El-Kamer, 40) Oprosti nam, dragi Bože. Ponosni smo što smo sljedbenici vjere koju su slijedili Omer, r. a., i Seid ibn Amir, ali nas je stid što smo po svojstvima i djelovanju daleko od njih. Stid nas je što se ne brinemo jedni za druge kao što su se oni brinuli za nemoćne, bolesne i siromašne. Krunišimo današnju hutbu krasnim riječima: 

“Siromaštva se ne treba stidjeti. Ima mnogo više ljudi koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva.” (Johann Nestroy)

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, učini nas da se ugledamo na velikane poput hazreti Omera, r. a., i Seida ibn Amira, promijeni naše stanje nabolje i usadi nam u srce želju da se promijenimo, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 19.02.2016. godine