Hutba: Opasnost ponositosti i kako je liječiti
, Published in Islamske teme- font size decrease font size increase font size
- Print Email
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
“I Njemu pripada veličanstvenost na nebesima i Zemlji! On je silni i mudri!” (El-Džasije, 37)
Ponositost, umišljenost ili oholost je negativna osobina ljudskog karaktera i bolest od koje boluje pozamašan broj ljudskog roda, pa i onih koji su zaduženi za uzdizanje i propagiranje Riječi našega Stvoritelja. To je stanje kada čovjek sebe smatra superiornijim i boljim od drugih ljudi. Manifestuje se kroz aroganciju, drskost, uobraženost, osornost, hvalisavost i zavist. Ponositi i oholi ljudi ponižavaju druge i traže da ih se hvali i glorificira. Ne prihvataju savjet drugih, a ljute se kada su u krivu. U govoru ističu svoje JA, vjeruju da sve što rade je ispravno, uvijek se guraju u prve redove, druge ponižavaju i ogovaraju, pate da uspjeh pripišu sebi, žele da budu priznati, vole se družiti sa poznatima, utjecajnima i bogatima, ne boje se Boga, više mare za dunjalukom nego ahiretom, drugima zavide i misle da niko nije bolji od njih.
Ljudi se sa takvima druže dok imaju interesa ili što moraju, a kada odu sa scene kao da nikada nisu ni postojali. Naravno, tada na vidjelo izlazi i hipokrizija onih koji su ih do jučer glorificirali i dodvoravali im se.
O ovoj bolesti i načinu liječenja govori nam jedan od najvećih filozofa koji su postojali na Zemlji, slavni Ebu Hamid el-Gazali, koji je znao da zna, a koji se istinski bojao Boga i bio je svjestan da samo Uzvišenom Allahu pripada ponositost i veličanstvenost. Ovo je izuzetno važna lekcija i pouka ljudima svih zvanja i zanimanja, a posebno nama koji smo zaduženi da prenosimo i živimo Riječ Božiju. Sve to porad ljubavi, mira i sloge među svim ljudima ove male planete Zemlje, koja je kao atom u našoj galaksiji (Mliječni put), a neprimjetna u kosmosu. Pa kad je Zemlja tako mala, šta li je tek čovjek, posebno onaj koji se oholi i ponosi s nečim što njemu ne pripada i za što sam nije zaslužan.
E, taj slavni Gazali, koji je napisao 700 (sedam stotina djela), kaže da je ponositost/oholost osjećanje da je neko superioran nad drugima, da je to bolest koja onemogućava nekoga da prihvati istinu, misli da je bolji od svih ostalih i druge ljude smatra marvom.
Postoje tri stupnja ponositosti. Najniži stupanj se odnosi na poštovanje prema ljudima, drugi se tiče poštovanja prema Božijem Poslaniku, s.a.v.s., a najviši stupanj se tiče poštovanja prema Uzvišenom Bogu.
Sedam uzroka ponositosti
Ponositost je navela šejtana da kaže: “Ja sam bolji od Adema!” S ovim je šejtan iskazao aroganciju i nepokornost Uzvišenom Allahu, što je prouzrokovalo vječno prokletstvo. Znajte da onaj koji se ponaša arogantno, misli da je perfektan a drugi nisu. Od svakog očekuje da mu dodijeli čistu desetku za sve što misli, govori i radi!
Postoji sedam uzroka ponositosti. Prvi je znanje, kada učena osoba smatra da posjeduje perfektno znanje. (Uzvišeni Allah kaže: “A vama je dato samo malo znanja!” (El-Isra’, 85) “A nad svakim znalcem Znalac je još veći!” (Jusuf, 76)) U poređenju sa sobom druge smatra neukom marvom. Ovakva osoba je vrlo lošeg karaktera. Znanje je kao čista voda koja se spušta s neba. Kada se spušta na neplodno tlo, na njemu ništa ne raste, a na plodnom buja rastinje. Gorkim plodovima povećava gorčinu, a slatkim povećava slast.
Drugi uzrok ponositosti je pobožnost, kada pobožni smatra da je njegova pobožnost bolja od pobožnosti drugih ljudi. Ostali uzroci su porijeklo, rukovođenje, moć, bogatstvo i ljepota.
Postoje dvije vrste liječenja ponositosti: generalno i specifično. Generalno liječenje se sastoji od teoretskog i praktičnog. Teoretsko liječenje podrazumijeva da neko shvata da niko nije dostojan ponositosti i veličanstvenosti do Uzvišeni Allah, kako je rečeno u Kur’anu: “I Njemu pripada veličanstvenost na nebesima i Zemlji.” (El-Džasije, 37) Razmisli o svome svršetku. U kaburu/grobu si. Nestalo je bogatstva i ljepote, a ti si postao lešina i hrana za crve.
Praktično liječenje ponositosti je da djeluješ ponizno u svim prilikama. A da bi se tako postupalo, neophodno je slijediti primjer Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. On je imao običaj hraniti životinje i čistiti svoju kuću. Jeo je zajedno sa svojim slugama. Kupovao bi na pijaci. Nije pravio razliku izmedu crnaca i bijelaca. Bio je neograničeno darežljiv, milostiv i osjećajan.
Specifično liječenje ponositosti znači da čovjek treba da se suoči sa sedam spomenutih uzroka ponositosti (znanje, pobožnost, porijeklo, rukovođenje, moć, bogatstvo i ljepota) i liječi ih. Znajte da je samoljublje kada neko negira da je njegov komfor i blagostanje Božiji dar. (Tako je mislio oholi i arogantni Karun, pa je Allah, dž. š., utjerao u zemlju i njega i njegovo bogatstvo) Samoljublje je bolest čiji uzrok je neznanje. Lijek za samoljublje je čisto duhovno znanje.
Pred vama je čvrsto sazdana riznica, sa dobro zamandaljenim vratima. Unutra je veliko blago, ali ste bespomoćni jer nemate ključa. Rizničar vam daje ključ da otvorite riznicu i uzmete blago. Da li ste vi zaslužni što ste otvorili vrata ili onaj koji vam je dao ključ?!!
A kako se Gazalija čuvao ponositosti, svjedoči njegovo krajnje ponizno ponašanje, koje uništava sve klice oholosti. Kada je osjetio koliko ga ljudi cijene, izučavaju i šire njegovo znanje, pobojao se negativnih posljedica za svoje srce pa je potražio utočište u mjestu u kojem ga niko ne poznaje.
Pošto mu je sin jedinac već umro, zbrinuo je suprugu i kćerke i rekao im da ide na hadž. Otišao je i deset godina putovao muslimanskim svijetom. Nikome nije kazivao o sebi, živeći u totalnoj poniznosti. Živio je od kopiranja i prodaje knjiga, a čistio je i Umejevića džamiju u Damasku. Meo je džamiju i tu dobio sobicu u kojoj se osamljivao i ibadetio. Bukvalno, niko nije znao ko je on, iako su njegove knjige koristili za predavanja u džamiji. I on bi prisustvovao predavanjima iz svojih knjiga.
Jednom je došao u medresu i jedan od učitelja je rekao: “Veliki šejh Ebu Hamid el-Gazali je rekao…” Kada je to čuo (Veliki šejh), Gazali je napustio predavanje, bojeći se da to ne bi učinilo njegovo srce ponositim. Nevjerovatna osoba. Pokušajmo naći takvu danas. Allahu ekber!
Deset godina je bio odsutan od svoje porodice, posvećen duhovnom uzdizanju, discipliniranju svoje duše, čisteći džamiju, dvorište i zahode a da niko nije znao ko je on! Subhanallah! A taj Gazali je, rekli smo, napisao 700 djela! Allahu ekber! Zbog takve bogobojaznosti, skromnosti i poniznosti i osjećamo da Gazali i danas živi, iako je preselio prije više od 900 godina! (Umro 1111. god.)
Jednom, dok je Gazali meo džamiju, sastala se grupa učenjaka. Neko je postavio pitanje na koje nijedan alim nije znao odgovor. Bojeći se da će čovjek ostati bez pravog odgovora, Gazali je otišao do njega, dao mu odgovor, a čovjek se počeo smijati, rekavši: “Niko od ovih alima mi nije znao odgovoriti, a ti očekuješ da tebi vjerujem. Pa, ti si obični čistač!” Neko od učenjaka ga je pozvao i upitao o čemu se radi, a on je rekao da je odgovor na pitanje takav i takav. Svi učenjaci su bili impresionirani Gazalijinim odgovorom, pa je Gazali i od njih odmah otišao. Jednostavno, Gazali nije želio da bilo ko sazna ko je on. Takav je bio njegov stav.
Čuveni egipatski šejh/učenjak, Muhammed Mutevelli Ša’ravi, bio je vrlo cijenjen i omiljen među ljudima. Za vrijeme studija na Al-Azharu, Kairo, imao sam priliku napajati svoju dušu i obogaćivati znanje slušajući njegova izvanredna predavanja i čitajući njegove nadahnute članke i tumačenje Kur’ana. Sve što je govorio i pisao bilo je poput suhoga zlata. Jedanput je šejh Ša’ravi išao u posjetu jednom selu, pa je veliki broj stanovnika toga sela izašao da ga dočekaju. Njegov sin, šejh Abdurrahim, priča da su ljudi, od velike radosti zbog njegovog dolaska, podigli na ramena auto u kojem je bio šejh Ša’ravi.
Pri povratku kući, šejh Ša’ravi je rekao: “Zaustavite auto na benzinskoj stanici, želim u toalet.” Sin kazuje: “Otac je bio bolestan i dugo se zadržao, pa sam se zabrinuo i pobojao da mu se nešto dogodilo. Krenuo sam ka toaletu i čuo da iz prostorije u koju je ušao dopire zvuk nalik na ribanje četkom. Pokucao sam na vrata i ušao, kad tamo moj babo skinuo džube/mantil, odložio ahmediju/čalmu, kleknuo i riba patos toaleta! Ma, oče, šta to radiš?!”
Šejh Ša’ravi je na to rekao: “Ništa, ništa, nije tvoja briga, vrati se u auto, kasnije ću ti objasniti!” Potom se očistio, abdestio i izašao. Sin ga je upitao: “Oče, šta ti bi, zašto si ono radio?” Šejh Ša’ravi je dogovorio: “Kada su ljudi, iz ljubavi i poštovanja prema meni, podigli auto u kojem sam bio, pobojao sam se da mi se duša ne uzobijesti, pa sam htio da je vaspitam nekim postupkom koji će me približiti Allahu, dž. š. Zato sam odlučio da očistim prostor koji koriste muslimani i drugi ljudi.” Allahu ekber!
Ovdje je poenta u sputavanju duše da se ne uzoholi, ne postane ponosita, i njezinom čišćenju i vaspitavanju, te težnji da se pomaže drugima. Ovakvi i slični postupci pomažu da se duša ukroti, ne naduva i da se oslobodi oholosti i ponositosti. Pri odgajanju duše neophodno je naviknuti je na poniznost, skrušenost i lijepo ophođenje sa drugima. Takve voli i Uzvišeni Allah i svi čestiti ljudi.
Sve što radimo, treba da bude u ime Allaha, dž. š., a za dobrobit svih ljudi na Zemlji i svih živih bića. Jedino naš Stvoritelj zaslužuje da bude glorificiran a ne Njegova stvorenja. Jer, sve što posjedujemo je blagodat i dar našega Stvoritelja. To su bili alimi/učenjaci i to je bilo zlatno doba znanja i istinske pobožnosti.
Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, liši nas ponositosti a okiti nas skromnošću, popravi naše stanje, povećaj ljubav među ljudima, usadi u ljudska srca želju za mirom, pravednošću i istinom, učvrsti nas na Pravom putu, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.
Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 26.02.2016. god.