Muslimani zbog tumačenja hadisa postaju neprijatelji, a Kur'an ih naziva braćom

Salavat i selam Muhammedu, a.s., koji je učio i poručio, prsa prostranih, bez skučenosti i opterećenosti, da je on brat i onome koji je imao plan da ga ubije, da je brat i onome koji je trčao da ga kamenuje, jer je vidio dalje od takvoga; jer riječi proklinjanja i odustajanja od bilo kojeg čovjeka nikada nije izustio.  “Musliman je muslimanu brat i ne čini mu štetu“, govorio je “a, vjernik je onaj kome  svi ljudi mogu povjeriti svoj život i imetak“, poučavao je.

Koncept bratstva kojem Poslanik, a.s., uči i kojeg Allah, dž.š., u suri Ali Imran proglašava svojom direktnom blagodati/milošću (...pa ste postali Njegovom blagodati/milošću, braća...) isključivo je plod islama. Islam još postoji, ali kakvo je bratstvo među muslimanima? Ko ga nosi? Ako pogledamo svoju domovinu vidjet ćemo da nas je malo prema broju, ali nas je jako puno s obzirom na podjele. Dug je spisak razloga da se dijelimo, a dovoljan je samo jedan razlog da ostanemo zajedno,  a to je Allah, dž.š.? Podsjetimo se povremeno koje su to podjele koje nas sputavaju da krenemo naprijed i bavimo se onim što nam je važno za život ovdje.

Dijelimo se na bogate i siromašne, urbane i ruralne, one iz „jakih“ porodica i one iz „slabih“, na muslimane koji hoće svašta i svugdje, one koji zabranjuju sve i svugdje, na one koji žive moderno tj. “antimuslimanski“, na one koji tuguju za vremenima slave, na one koji misle da je svugdje bolje pa ništa ne poštuju ovdje i u pripravnosti su da sele, na one koji sanjaju kraj i to u beskraj pa ništa ne počinju i sve smatraju uzaludnim, i na one koji su oholo pobožni pa sve druge opet isključuju iz svoje pobožnosti itd. Ni slutnje bratstvu. Štaviše, ni u džamiji. Bratstvo je samo u knjigama ukoričeno i ukočeno.

Stoga je danas pitanje da li, kada kročimo u džamiju, dodajemo još jednu podjelu, odnosno produbljujemo li jaz svoje propasti ili tražimo Božiju blagodat, nimet - kur'ansko bratstvo? Allah, dž.š., kaže da su prvi muslimani bili na ivici propasti pa ih je On blagodati/milošću bratstva spasio i njihova srca povezao, ili učinio da su jedni drugima blagonakloni. 

“I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali.“ (Ali Imran, 103)

Je li moguće da i kod nas, kao diljem svijeta, muslimani zbog tumačenja hadisa postaju neprijatelji, a Kur'an ih naziva braćom?  Je li moguće da iz svetog prostora iznosimo prigovor, ljutnju, gorak okus, započetu svađu i to zbog načina veličanja, slave i zahvale Allahu? Gdje je tu zdrav razum kojem Allah, dž.š., poziva? Zar ne bi trebali ponijeti divljenje, lijep osjećaj što nas Allah, dž.š., spaja usprkos svim našima razlikama, upućuje jedne na druge na način da On  pomaže nama dok mi drugom pomažemo i da prima dovu dok za drugog molimo.  Je li moguće krenuti iz džamije, a ne ponijeti poruku/dojam drugima izvan džamije da se mi krećemo u Božijim granicama, to jest da smo duboko povezani, kompaktni, jedinstveni, saosjećajni, jer siromašno smo malobrojni, u svakom pogledu. Je li opravdano da se danas pitamo jesu li Allahu, dž.š., dragi naši saffovi ma koliko ih formalno ispravljali?

Je li moguće da, kao što su nas pohodili ratovi, sada imamo ofanzivu gluposti u kojoj se vjera svodi samo na obred, na izgled, na formu, a Allah, dž.š., ne gleda u odjeću našu nego u srca naša, niti nam kaže da je dobro u okretanju istoku ili zapadu/formi, nego nam naređuje da se krećemo u Njegovim granicama, čuvamo vezu s Njim držeći se Njegovog užeta, da budemo braća Njegovom blagodati/nimetom i da se ne dijelimo kako ne bismo nekome bili lahak plijen. Robujmo Allahu umjesto svojim pripadnostima.

Muhamed ef. Hafizović