Poginulo 68 Sarajlija: Prije 21 godinu dogodio se prvi masakr na Markalama

Tog subotnjeg podneva, 5. februara 1994. godine, minobacački projektil kalibra 120 milimetara ispaljen sa položaja Vojske Republike Srpske na području sela Mrkovići pao je na prepunu gradsku pijacu.

Godinama nakon tog kobnog februarskog dana, kada su neopisivu tišinu nakon eksplozije na pijaci u centru Sarajeva, prekinuli jauci unesrećenih, svjedoke masakra proganjale su slike mozaika sastavljenog od dijelova ljudskog tijela, krhotina, komada odjeće...

Najprometnija sarajevska pijaca Markale tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika za život pod opsadom grada. Na tom mjestu se obavljala trgovina prehrambenim proizvodima, namiricama i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva uključujući i razmjenu informacija. Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.

Ipak, jača od želje za životom i preživljavanjem Sarajlija bila je granata koja je u 12 sati i 15 minuta iza sebe slike ostavila strave i užasa koje su nedugo potom obišle svijet.

- Taj dan bio je relativno miran

U haotičnoj slici isprepletenih tijela unesrećenih Sarajlija, polomljenih tezgi, ostataka hrane, igračaka i drugih stvari našao se i Sarajlija Samir Fazlić kojeg je, kako kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA), samo puka sreća spasila od ovog masakra od kojeg ga je dijelilo nekoliko metara.

"Taj dan sam bio slobodan i negdje oko 10 sati bio sam u gradu, šetao sam, bio je relativno miran dan i ništa se nije dešavalo. Uvijek kad ste u gradu svratite na pijacu, vidite neke ljude, pokušate nešto da kupite jer su cijene tada još uvijek bile fascinantno visoke", prisjetio se Fazlić dodajući kako je tog jutra krenuo kući gdje je tada živjela njegova majka u Titovoj ulici.

Dodaje kako su granatiranja grada tih dana u Sarajevu bila "normalna" pojava te kako ipak tog dana, ništa nije ukazivalo na to da će baš on biti poseban, sve dok oko 12 sati i 15 minuta nije odjeknula strašna eksplozija.

"Ja sam bio kod Vječne vatre, a kada se dešavaju takve stvari vi se uvijek sklonite negdje jer očekujete odmah drugu granatu. Par minuta sam sačekao i čuo od nekoliko ljudi koji su isto tu bili da je pala granata na pijacu Markale", kazao je Fazlić dodajući kako su se on i svi koji se u tom trenutku zadesili u njegovoj blizini bez razmišljanja zaputili prema pijaci.

Tamo je, kako kaže, ugledao prizor koji ga je ostavio bez riječi te ga kroz misli i snove pratio godinama poslije.

"Zatekao sam prizor koji se stvarno čovjeku ureže u sjećanje za čitav život. Tu su bila tijela koja su bila na sve strane razbacana, ljudi su zaustavljali automobile, kamione, sve ono što je tada bilo u funkciji da bi ubacivali tijela", kaže Fazlić dodajući kako se sjeća da su za prebacivanja tijela unesrećenih Sarajlija građani koristili nastrešnice koje su bile na pijačnim tezgrama u raznim bojama.

"Ljudi su odvaljivali te natrešnice samo da se lakše i na neki način bezbolnije ti ljudi ubace u automobil i u bolnicu. To je bio jedan detalj koji i dan danas pamtim i uvijek mi je taj 5. februar u glavi", prisjeća se Fazlić.

Pored toga, kako kaže, pamti i specifične boje koje su preplavile uništenu i granatiranu pijacu na kojoj je tog dana 68 ljudi ubijeno, a 144 ranjeno.

"Ima tu par detalja, to je sve bilo kao jedan mozaik. Kada gledate taj mozaik, on je na svim stranama, razbacan, na sve stvari je bila mješavina dijelova tijela, hrane i nekih stvari koje su ljudi donosili od kuće da prodaju poput lampi, sijalica, baterije, čak je bilo i igrački na stolovima. Sve ono što su ljudi mislili da mogu zamijeniti. Bilo je to jedan splet slika, ali uglavnom boja koja su provladavala bila je boja krvi", prisjeća se Fazlić dodajući kako se nazimjenično smjenjivala tišina sa užasnom bukom i ljudskim kricima.

- Pijaca kao mjesto sastanka i trgovine robom

U vrijeme opsadnih dana, kako kaže Fazlić, građani su na sve načine pokušavali da žive "normalnim" životom te se, ističe, već uveliko pričalo o "plavim putevima" i Vašingtonskom sporazumu. Upotpunjavaju svoje preduge dane u opasnom gradu, Sarajlije su, u skladu sa uslovima koji su to dozvoljavali,  često posjećivali pijace a posebno Markale.

"Na pijacu su se ljudi uglavnom susretali, neki ljudi koji su možda radili u nekim daljim dijelovima grada kojima je teško bilo doći u Sarajevo jer su išli pješke u strahu od raskrsnica i snajpera. Bilo je zanimljivo da sretnete neke ljude koje dugo niste vidjeli. Naravno, uz priču ide i neka vrsta trgovine iako su cijene tada bile, počev od brašna, kafe i makarona, visoke, ali ljudi su se čak i navikli po tim cijenama da kupuju artikle", rekao je Fazlić.

Sarajevo je, kako kaže Fazlić, i 21 godinu nakon masakra na Markalama te drugim mjestima ljudskih stradanja i danas "neobično mirno i lijepo".

"U Sarajevu sam od rođenja, volim ovaj grad, tu mi je cijela porodica i familija. Sarajevo ima nešto što drugi gradovi nemaju, a to da ono uvijek ljude dočeka raširenih ruku. Teško Sarajevo nekog vrati nazad i vrati ga razočaranog. Dođu vam prijatelji ili porodica koja živi daleko, oni će se ovdje uvijek osjećati kao dobrodošli i to je nešto po čemu je Sarajevo i dan danas prepoznatljivo", kaže Fazlić dodajući kako su ratne godine u glavnom gradu BiH odnijele mnoge ljudske živote.

"Nedostaje puno dragih ljudi koji su nažalost umrli, koji su čak i ovdje na pijaci tog petog februara ali život ide dalje. Dolaze nove generacije i novi ljudi", rekao je Fazlić.

Stalno obilježavanje tužnih godišnjica na mjestima ljudskih stradanja, ističe Fazlić potrebno je stalno forsirati uprkos godinama.

"Ne kažem da ih ne treba konstantno obilježavati, ali mislim da bi bilo dobro da se dese i neke manifestacije koje će podsjećati ne samo na Markale već generalno na opsadu grada, da to ne bude po nekom šablonu, da jednostavno ljudi ne zaborave ono što se dešavalo. U svom dešavanju kad su obilježavanja i godišnjice, uvijek je to neki protokol koji je, manje-više isti: polaganje cvijeća i održavanje nekih govora", napominje Fazlić dodajući kako se masakri poput onog na Markalama ne smiju zaboraviti zbog svih onih koji su nevini stradali na brutalan način.

- Presude Haškog tribunala

Međunarodni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) proglasio je generala VRS, Slobodana Galića, koji je komandovao vojskom koja je u opsadi više od tri godine držala Sarajevo, krivim bez osnovane sumnje za pet granatiranja za koje je bio optužen, među kojima je i masakr na Markalama, te je osuđen na doživotnu robiju.

On je za zločin nad civilima u Sarajevu osuđen u tadašnjem svojstvu komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Haški tribunal je, također, visokog oficira Vojske RS Dragomira Miloševića osudio na 29 godina zatvora zbog teroriziranja civila tokom opsade Sarajeva.

Tribunal je ustanovio da je, u kampanji granatiranja koju je provodila VRS, jedan od najstrašnijih zločina bio upravo masakr na Markalama.

Pijaca Markale na meti se drugi put našla i 28. augusta 1995. u 11 sati kada su, nedaleko od mjesta prvog masakra, ubijena 43 civila.

Pred Haškim tribunalom, između ostalog, i za masakr na Markalama, trenutno se sudi i bivšem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću i bivšem zapovjedniku vojske RS Ratku Mladiću.

- Dan sjećanja na stradale Sarajlije

Nakon završteka rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.

Tog dana, 5. februara 1994. godine na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

(AA)