Obilježen dan sjećanja na stradale vojnike-regrute bivše JNA: Bosanac Mevludin odbio da puca u hrvatske civile

Obilježavanje 6. septembra dana sjećanja na stradale vojnike - regrute, odnosno njihovo spašavanje iz JNA održava se u saradnji i uz podršku Foruma roditelja "Svi za sve".

Mevludin (Pašage) Kulić rođen je 27. novembra 1971. godine u Olovu (Kruševo), a još kao dječak je sa roditeljima preselio u Vogošću, u naselje Barice, gdje je regrutovan u JNA, da bi u kasarni u Osijeku (Hrvatska) bio mučki ubijen.

O tim dešavanjima u razgovoru za Anadolu Agency (AA) govorio je Nihad Halilbegović, ratni sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO) Grada Sarajeva.

"Prema tvrdnjama očevidaca, koji su se tog dana zatekli u kasarni u Osijeku, Mevludina Kulića je iz pištolja ubio pukovnik Boro Ivanović, u noći 03./04. septembra 1991. godine, pošto je Mevludin odbio da puca u hrvatske vojnike i civile. Da je istina dostižna i da ponekad možemo čekati duže da na nju saznamo, govori nam i ovaj slučaj. Krajem 2014. godine, iz Italije me je nazvao Bešir Memišoski, koji je promijenio prezime u Salkoski, rodom iz Struge, a sada živi u Italiji. Drhtavim glasom mi je ispričao: zahvaljujući vašem istraživanju o stradanju vojnika-regruta u bivšoj JNA i dobroti rođaka moje supruge Nijaza Salkoskog ispunila mi se želja da poslije 23 godine kažem istinu o mom najboljem drugu iz vojske Mevludinu Kuliću", navodi slijed događaja Halilbegović.

Bešir je rekao kako je rođen u Strugi, te da sada živi u Italiji, te da je vojsku služio u kasarni u Osijeku, gdje se družio sa Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima, ali najviše sa njim.

"U augustu 1991. se situacija mijenjala i pogoršavala. U kasarnu su nam dolazili srpski rezervisti i maltretirali nas, a posebno Albance, muslimane i Hrvate. Podijelili su nam bojevu municiju i strogo pazili na nas. Nekoliko puta su nas vakcinisali sa nepoznatim vakcinama, a poslije svake vakcine smo bili ošamućeni kao da smo drogirani. Najčešće smo imali vojne vježbe i držali straže na poligonu C koji je bio u blizini i okrenut prema hrvatskim položajima. Neposredni starješina nam je bio kapetan Mihal Najtan, mislim da se tako zvao. Kada smo se rezervnom starješini, Srbinu, usprotivili da pucamo na Hrvate, on je oštro reagovao i vikao: Oni koji hoće da izvrše naređenje i da pucaju, što je obaveza svih vojnika, neka izađu iz stroja naprijed", ispričao je Bešir svoje svjedočenje Halilbegoviću.

"Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude."

Ističe kako su nakon naredbe, jedan po jedan vojnik, većinom Srbi, izašli ispred stroja sa oružjem i bojevom municijom, spremni da pucaju. Ostali su se, tvrdi Bešir u svom svjedočenju Halilbegoviću, kolebali, a najviše muslimani, Hrvati i Albanci. Dok su, veli, razmišljali šta da urade, rahmetli Mevludin Kulić je iskoračio naprijed, bacio oružje i rekao:"Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude."

"Ovo hrabro reagovanje Mevludina je uticalo na nas da ne izađemo iz stroja i počnemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom. Starješine su odmah oštro reagovale i povikale na Mevludina - da će dobiti svoje. Tu noć je naša jedinica davala stražu. Bio sam prisutan kada su odveli Mevludina u zgradu komande, navodno na razgovor. Ja ga više nisam vidio. Sutradan mi je kurir našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti, koji sada živi u Hrvatskoj, rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao. Pobjegao sam, ali me vojna policija uhvatila u Beogradu i vratila ponovno u kasarnu. U Zemunu su me držali šest mjeseci. Ponovno sam pobjegao i sada živim u Italiji. Rahmetli Mevludin Kulić je ubijen iz pištolja u potiljak i prema mom saznanju ubio ga je komandant. Nagledao sam se svega u bivšoj JNA, najviše zločina od srpskih vojnika i rezervista i njihovih starješina. Dosta je vojnika iz Bosne i sa Kosova stradalo. Mevludin Kulić je heroj nad herojima koji je i nas ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike", ispričao je Bešir svoje svjedočenje Halilbegoviću.

Sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO) Grada Sarajeva Nihad Halilbegović kaže kako su za smrt Mevludina Kulića saznali 4. septembra 1991. godine u popodnevnim satima.

"Kuća njegovih roditelja se nalazila u općini Vogošća, u naselju Barice. Samo što je Mevludinova majka ušla u kuću, počele su se okupljati komšije. Došli su predstavnici SDA, Patriotske lige BiH, Islamske zajednice... Pred vratima su se zaustavila luksuzna kola iz kojih je izašao pukovnik JNA M. N. sa još jednim oficirom, dva vojna policajca i ljekarom. Došli su da kažu majci da joj je sin poginuo i da su ga iz snajpera dum-dum metkom ubili hrvatski policajci. Naravno, to je bila notorna laž. Mevludina je iz pištolja ubio pukovnik Ivanović iz neposredne blizine, što su potvrdili svjedoci i dokazano naknadnim ljekarskim pregledom. Kada su se majka Izeta i drugi prisutni usprotivili lažima pukovnika postavljajući mu pitanje - zašto ubijate našu djecu, on je odgovorio - pitajte Tuđmana", kaže Halilbegović.

Ističe kako je sanduk sa ubijenim Mevludinom Kulićem dopremljen u tadašnju Vojnu bolnicu tek 6. septembra 1991. godine kada je i sahranjen na groblju Ugorsko, kod Vogošće.

"Iako su oficiri tražili da se limeni sanduk ne otvara, mi smo ga otvorili i bili očevici načina ubistva rahmetli Kulića. Ljekar Senaid Alajmović je na licu mjesta utvrdio da je rahmetli Mevludin Kulić ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, te da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaz svjedoka. Mevludin Kulić je zaslužio zahvalnost i priznanje", navodi Halilbegović.

Inače, prema podacima, 67 je ubijenih vojnika-regruta u vrijeme služenja vojnog roka u bivšoj JNA, a 42 ih je nestalo.