Hutba goraždanskog muftije Remzije ef. Pitića u povodu Dana državnosti

- Putujte Zemljom i gledajte kako je prvotno stvorio. Bog će potom zasnovati onosvjetsko pokoljenje. Doista je Bog kadar sve učiniti. (El-Ankebut, 20.)

Reci: „Putujte zemljom i gledajte kako su završili oni koji su poricali.“ (El-En'am, 11.)

Poslanik savjetuje: Ostavljam vam dvoje. Ako ih se budete držali nećete zalutati. Kur'an i sunnet.

Sjećanje i pamćenje usađeni su u čovjeka sa njegovim stvaranjem. Cijeli naš život na ovome svijetu omeđen je i određen količinom naše sposobnosti i potrebe za sjećanjem. Naravno, najvažnije je sjećanje (zikr) na zavjet koji smo dali, koji su naše duše dale Gospodaru svjetova kada su bile upitane: „Zar ja nisam vaš Gospodar.“ Sve duše, svih ljudi su odgovorile potvrdno: „Da.“

Sa dolaskom na ovaj svijet, zaokupljeni svakodnevicom, napadnuti od strane šejtana ljudi najčešće potvrđuju kako su zaboravno stvorenje - insan, stvorenje koje malo pamti. Zaboravljajući na zavjet dat Gospodaru svjetova zaborave i samog Gospodara. A ko zaboravi Njega biće i sam zaboravljen. Naše podsjećanje na taj zavjet, sjećanje na njega je potvrđivanje naše vjere koja se u pojavnome svijetu uobličuje u tradiciju. Duhovna i materijalna kultura svakog naroda i svake zajednice govori o snazi tog naroda i te zajednice. Kultura sjećanja odlika je naroda koji drže do sebe, koji su robovi Allahovi ispunjeni u svojoj unutarnjoj slobodi. Jer, samo je slobodan onaj ko je Allahov rob. Veliki hramovi svijeta podignuti u ime Boga tisućama godina svjedoče o njihovoj slobodi. I traju i do dana današnjeg.

Umijeće pamćenja odlika je društava u kojima je slobodan pojedinac opasnost za nametnute vrijednosti iz kojih je vjera protjerana, kojima Bog ne treba. Tu su podanici robovi ljudima, stvarima, sistemu vrijednosti bez vrijednosti. Njihova materijalna kultura traje dok traju oni. I niko ih poslije niti pamti niti ih se sjeća. I tu vidimo ispunjenje Kur'anskoga obećanja – ko zaboravi Allaha i sam će biti zaboravljen.

Naš narod je prošao u posljednjih dvije stotine godina teške periode borbe za fizičkim opstankom, ali u istoj mjeri i za svojim duhovnim opstankom. Silni nasrtaji na naše pamćenje, na našu kulturu, na tradiciju, jezik bilo je teško izdržati bez ozbiljnih posljedica. Iz tog ugla, imajući sve to na umu, trebamo razumijevati stanje našeg naroda danas.

Narod kojemo je jezik zabranjen, kojemu je zabranjeno tisućljetno ime Bošnjak, a uspio je opstati, zavrjeđuje našu pažnju, posvećenost i poštovanje. Zato nas novi nasrtaji tebaju posjetiti na one stare i upozoriti na moguće posljedice po biće našeg naroda i domovine.

Braćo i sestre

Mi iza sebe imamo izgubljeno stoljeće u kojem su nam sistemski uništavali naše biće, u kojem su branili da uspravno hodimo, u kojem su uništavali naše pamćenje, u kojem su nam nametnuli krivu, lažnu interpretaciju najvažnijih dionica naše povijesti. Mi se s tim moramo suočiti i sami, a za to se jesmo izborili, te početi sebi i drugima kazivati istinu o sebi. O nama su dugo pisali drugi, kazivali drugi, predstavljali nas drugi. Katkad su i neki naši to radili. Bolje bi bilo i njima i nama da nisu ništa radili nego to što jesu. Da bismo sami sebe razumjeli moramo dobro savladati sve kroz što smo prošli. I to nisu gotovi procesi. Njihove posljedice osjećamo i živimo i danas. Svi veliki ljudi našeg naroda koji su nas politički predstavljali u zadnjih 100 godina nisu umrli prirodnom smrću. I Mehmet Spaho, i Nurija Pozderac, i Džemal Bijedić, i Hamdija Pozderac su skončali nasilnom smrću. Samo je predsjednik Izetbegović umro prirodnom smrću. Sve i ma svoje zašto! Samo je pitanje je li nas to zanima i možemo li to razumjeti.

Braćo i sestre,

Ove godine obilježavamo 570 godine Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini. U nedjelju ćemo to i obilježiti u Ustikolini ako Bog da. Turhan Emin-beg je 1448. godine u malom naselju na rijeci Kolini sagradio svoju džamiju. Kome ju je sagradio? Pa, valjda zajednici vjenika koja je već tu živjela. Džamija je sagrađena 15 godina prije Fatihovog dolaska u Bosnu. Otkud ta mala zajednica tada tu i otkud džamija 15 godina prije Fatihovog dolaska u Bosnu. Dobro bi bilo da se svi zapitamo znamo li o tome išta, te da i to što znamo provjerimo. Da li su ta naša znanja o tom periodu naše povijesti, ali i o nekim drugim periodima, diosta znanja ili tuđe interpretacije nas i o nama.

Ovo je važno da znamo da bismo mogli dalje graditi svoju budućnost i da bismo mogli ostati mi, svoji na svome, u svojoj tadiciji, svojoj vjeri i u svojoj državi. Mi sličimo drvetu koje su isčupali iz korijena, a koje se još nije osušilo. Da bismo ostali u životu moramo to korijenje vratiti na svoje mjesto. Moramo stvari vratiti na početak. Tamo gdje smo prekinuti, gdje smo isčupani. Silom. To nam je važno i zbog našeg samopouzdanja, ne nadmenosti; zbog našeg samopoštovanja, ne samodopadljivosti; zbog našeg sutra koje moramo graditi izvjesnijim, uz Božiju pomoć, nego nam je bilo naše juče.

570 godina tradicije, 570 godina Tuhan Emin-begove džamije muslimanske zajednice u gornjem toku rijeke Drine velika je činjenica, velika tradicija na koju trebamo biti ponosni. Dogodine ćemo, ako Bog da, obilježiti i 470 godina Aladže džamije, tog bisera kojeg je mogla izgraditi samo plemenita duša predanog Božijeg roba. Naši pretci, naše dobre majke i očevi, naše dede i nene su nam predali bajrak istine, bajrak slobode i ponosa, bajrak islama koji su često čuvali ko žišku užarenu u svojim mubareć dlanovima preuzetu od Turhan Emin-bega i njegove braće po šehadetu.

Neka je smirena duša Turhan Emin-begova, svih naših dobrih predaka i neka je Allah zadovoljan s njima, stoji na kraju današnje hutbe muftije Pitića.

(islamskazajednica.ba)