Akademik Mirko Pejanović: I pripadnici srpskog naroda su glasali za nezavisnost BiH

Profesor Pejanović pojasnio je šta je istorijski kontekst.

"Negdje 1990., 1991./1992. godine odvijao se proces disolucije jugoslovenske socijalističke federacije. Neki radije vole reći raspad. Ali, to je uistinu bila disolucija. I naravno, tražilo se rješenje kako proći tu disoluciju. Jedna opcija je bila sačuvati jugoslovensku federaciju uz neke reforme. Ali, tu koncepciju, tu opciju nisu podržale većina tadašnjih republika koje su činile jugoslovensku federaciju. Jedna od ideja bila je od predsjednika BiH i Makedonije Alije Izetbegovića i Kire Gligorova da se napravi asimetrična federacija, da ostane neki oblik zajedničke države. Međutim, ni to nije prihvaćeno. To nije prihvaćeno od onih koji su tada imali najviše odstupanja od toga, a to su Republika Srbija i Republika Hrvatska i njihovi lideri. I naravno onda je samo po sebi došla na djelo treća opcija, a to je da jugoslovenske republike koje su kroz odluke AVNOJ-a formirale jugoslovensku federaciju se odluče za proglašenje svoje nezavisnosti i suverenosti", istakao je Pejanović.

Od disolucije Jugoslavije do referenduma u BiH

Navodi kako se malo čitalo o tome da su odluke AVNOJ-a podrazumijevale i pravo na samoopredjeljenje republika koje su konstituisale Jugoslaviju po federativnom uređenju.

"U tom procesu osamostaljivanja jugoslovenskih republika uz uvođenje višepartijskog sistema, jer je pao socijalizam u Evropi i svijetu, prva je išla i krčila put Slovenija. Ona je već 1989. razvijala oblike višepartijskog sistema kroz civilno društvo i išla je u dovršetak tog procesa. Njega je dovršila tako što je išla i na proglašenje samostalnosti i išla na referendum o potvrđivanju samostalnosti od građana. Taj put, ili taj način osamostaljivanja pratila je dalje Hrvatska. I Hrvatska je provela te dvije radnje, višepartijski sistem i višepartijske izbore. A, onda iza toga projekat referenduma. I dobila opštu podršku građana Hrvatske za taj čin. Potom se otvorilo posebno pitanje šta će biti dalje u Bosni i Hercegovini. Ono se istorijski otvorilo", kaže Pejanović.

Bosna i Hercegovina je, navodi, imala malo istorijskog zakašnjenja u uvođenju višepartijskog sistema u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku pa i Srbiju, jer je ona to na svoj način izvodila.

"I onda je krajem 1990. godine i u BiH došlo do prvih višepartijskih izbora. Oni su provedeni u okolnostima da je izvjesno da je socijalizam slomljen, da nestaje sa scene, a da dolaze nove društvene snage, nove političke partije koje se formiraju u to vrijeme. I zaista je tako bilo. Tri etničke, odnosno narodne stranke su pomele sve druge. One su dobile 84 posto mjesta u Parlamentu BiH. Samo je 16 posto ostalo za neke partije opozicione naravi. Zna se koje su to bile SK-Socijaldemokratija, Savez reformskih snaga, Demokratska stranka socijalista - bivši Demokratski socijalistički savez, Liberalna stranka i Muslimanska bošnjačka organizacija. Tim izborima je ustanovljena nova, višestranačka vlast i ona je preuzela Parlament i uspostavila Vladu. Te tri stranke su bile u ljubavi. One su formirale vlast, ali nažalost samo na principu podjele državnih resora. To se zove partnerstvo u vlasti. Nije bilo koalicionog političkog programa među njima. A, po svemu, kada se to sada analizira nije ni moglo biti", stava je Pejanović.

Jer, kaže, jedna od tih stranaka SDS nije prihvatala nikakve razgovore o tome da BiH bude nezavisna, samostalna i suverena država.

"To je s početka činila na blagi način, jer nisu željeli da kvare odnose, s obzirom da je trebalo uzeti vlast. I vlast je uspostavljena i tokom te prve, 1991. godine u Parlamentu BiH se otvaraju diskusije o političkoj budućnosti BiH. Te diskusije su trajale i odnos političkih snaga se u Parlamentu BiH struktuirao tako da su SDA i HDZ BiH, uz podršku svih opozicionih multietničkih partija bila jedna opcija, a to je da BiH kao i druge republike iz sastava jugoslovenske federacije ima istorijsko pravo da nastavi svoj samostalni, nezavisni politički razvitak na temelju prava koje proističe iz AVNOJ-a i na temelju istorijskog razvoja državnosti BiH poput drugih republika. Na drugoj strani se pojavila politička opcija koja je bila opcija odbijanja te ideje, odbijanja te mogućnosti. To je SDS. SDS je imao stanovište, i ono se još nažalost povlači u tragovima, da BiH nije državna jedinica kao što je već bila istorijski, nego da je ona samo jedna obična administrativna tvorevina. Bili su stava da BiH ne može biti suverena i samostalna država izvan Jugoslavije, dakle, da kao državna jedinica ne može biti izvan federacije, Jugoslavije", naglašava Pejanović.

I SDS je, kaže, odbio opciju samostalnosti i nezavisnosti BiH te su slijedom toga njihovi predstavnici napustili Parlament BiH.

"Izašli su iz Parlamenta BiH protiveći se toj opciji. Postavilo se, naravno, pitanje kako naći izlaz pošto je rješenje na Parlamentu BiH, jer je ono najveće demokratsko tijelo i najveće tijelo volje građana. Predložena je, a onda i donešena odluka da se provede republički referendum građana. I on je proveden. Imao je istorijsku prohodnost. Jer su građani izašli sa 64 posto. To je procenat veći nego mnogi procenti kasnije u nekim republikama. Od tih 64 posto koji su izašli na referendum s državnog spiska birača, 99 posto njih je glasalo za suverenu i nezavisnu državu BiH. Šta to govori? To govori da su građani BiH izgradili svoju svijest o državnosti njihove zemlje BiH i da su to smatrali nečim što je ravnopravno i Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji i svim drugim. Dakle, u tim istorijskim momentima disolucije Jugoslavije koje više nema željeli su da pokažu da i BiH sljeduje ono što joj po istorijskom razvoju i pripada. I tako je donešena odluka koja je demokratska. I ona je demokratska sa stanovišta odluke Parlamenta BiH, a ona je još više demokratska sa stanovišta volje građana", smatra Pejanović.

Beogradski režim je pomogao SDS-u

Pitanje bosanskohercegovačke državnosti, navodi Pejanović, istorijski je riješeno na temelju odluka i referenduma građana.

"Ovdje, naravno, treba uvesti kao pomoćnu argumentaciju da je u okviru razgovora na konferenciji o rješenju jugoslovenske krize koja se odvijala posredstvom tadašnje Evropske zajednice formirana komisija da da tumačenje o mogućnosti referenduma. To je Badinterova komisija, a Badinter je bio predsjednik te komisije, poznati predsjednik Ustavnog suda Francuske. I oni su dali preporuku da se ode i na odlučivanje građana, da građani odluče. I to je ta preporuka koja je osnažila odluku o referendumu. Nakon odluke o referendumu zna se, slijedilo je međunarodno priznanje volje građana", navodi Pejanović.

To je, podsjeća, bio 6. april 1992. godine kada su Evropska zajednica, a potom i SAD i mnoge druge zemlje svijeta priznale BiH. BiH je na taj način, kaže Pejanović, kao i Hrvatska i Slovenija ušla u savremeni svijet, savremeni politički sistem kao demokratska, suverena, nezavisna država i postala je članica UN-a u maju 1992. godine.

"Drugo je pitanje šta je uradio SDS koji je izašao iz Parlamenat BiH i koji je odbio izjašnjavanje građana. Oni su to radili u saglasnosti s Miloševićevim beogradskim režimom koji je dao stanovište da se oni tako postave. Taj režim je za realizaciju tog stanovišta dao JNA koja je prešla u ruke beogradskog režima, sem onih ljudi koji su otišli iz JNA i time stvorili preduslove da to ne bude stranačka pobuna. Jer, ode se u šumu pa se pravi pobuna. Nije tako bilo, nego je to bila vojna snaga. To je bio vojni odgovor na neslaganje. I ta vojna snaga je krenula protiv države BiH. Zna se kuda je to vodilo, kuda je išlo", kaže Pejanović.

Mnogi su se, i istoričari i analitičari, navodi Pejanović, pitali odakle to da je 64 posto građana izašlo na referendum u tim okolnostima.

"Radi se o tome da su u svim većim, srednjim pa i manjim gradovima BiH, a to su sve multietničke sredine, ljudi izlazili na referendum iz svih naroda. Izlazili su time i iz srpskog naroda. Ne bi te brojke od 63 posto bilo da i dio njih nije dao podršku. Izašli su i glasali su 'za'. Treba se podsjetiti da su 70 do 80 posto oslobodilačke partizanske vojske koja je stvorila slobodnu teritoriju u Krajini kada se držao ZAVNOBiH bili pripadnici srpskog naroda. I nije to tek tako došlo. To stvaranje BiH u NOB-u i antifašističkoj borbi pripada u znatnoj mjeri srpskom narodu u BiH. I to iskustvo, ta svijest, to pamćenje nije pobrisano. Tako da su to činjenice i one su ostale kao takve", napominje Pejanović.

Pokušaj zatiranja svih tragova državnosti BiH

Ističe kako se postavljaju pitanja je li se mogao izbjeći rat, je li se mogao izbjeći referendum...

"Kad bi bilo šta bi bilo u istoriji nema ponavljanja. U istoriji se silnice spoje i izvedu se događaji. Naravno, da su ovdje odluke građana i odluka Parlamenta BiH bile na istorijskoj visini. Drugo je pitanje zašto je tom silinom Miloševićev režim išao da destruira BiH. Zna se koji je cilj bio - velika Srbija na prostoru BiH. I drugo pitanje zašto su vodeće svjetske sile oklijevale i pružale samo humanitarnu pomoć sve do 1994. godine. To su naredna, sljedeća pitanja. Ali, eto, opet BiH je iz rata izašla sa sopstvenim otporom i odbranom, legitimitetom vlasti u sarajevu, Vlade i Predsjedništva RBiH i pregovorima i potvrđivanjem tog međunarodnopravnog subjektiviteta, integriteta, suvereniteta i neovisnosti kroz Dejtonski mirovni sporazum", stava je Pejanović.

On pojašnjava i zašto se, kako tada tako i sada, na jednom dijelu teritorije BiH, RS, osporava 1. mart kao Dan nezavisnosti BiH.

"To se može posmatrati iz više uglova. Najprije da vidimo ko osporava i kako osporava. Odakle zapravo osporavanja. Prvo osporavanje je došlo od takozvane skupštine srpskog naroda 1993. godine kada je Momčilo Krajišnik bio predsjednik tog parlamenta takozvane republike srpskog naroda. Odluka je donesena da se van snage stavljaju odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Nije slučajno što su oni na to išli. Oni su željeli potrati sve tragove državnosti BiH. I da od njih počinje istorija, da od njih počinje sve. A, odluke ili cjelina odluka Dejtonskog mirovnog sporazuma ne dovodi u pitanje državnost BiH i razvoj te državnosti od tog vremena. Ne možete brisati istoriju. To je jednostavno fakt koji su narodi BiH prošli. Prvo ušli u Drugi svjetski rat pa izašli iz njega, potom se razvijali 40 godina u miru. Tako da je ta vrsta negacije države BiH otpala. Otpala je stvarno i politički", smatra Pejanović.

Osporavanje Dana nezavisnosti ne može dovesti u pitanje državu BiH

On navodi i političke snage koje legalno djeluju, a koje se vraćaju na koncepciju iz vremena 1991. i 1992. godine i cijelog rata.

"To su snage koje bi i dalje zagovarale etničku podjelu do kraja. I destrukciju države BiH. Na kraju krajeva, imamo to javno u istupima lidera nekih stranaka u RS-u, posebno SNSD-a. Dokle će to trajati, to će istorija pokazati. To ne može dovesti u pitanje državu BiH i njen razvitak. Jednog dana kada te elite prestanu vršiti nasilje nad građanima u tom smislu i oko toga narod će normalno prihvatati ono što mu pripada", izričit je Pejanović.

Naglašava da je dokumentom, koji je oblikovan i u julu 1992. godine usvojen na Predsjedništvu RBiH, a to je platforma o radu Predsjedništva u ratnim uslovima, između ostalog, definiran i odnos BiH sa susjedima.

"Tamo ima jedno poglavlje - odnosi sa susjedima, susjednim državama. Glavni princip koji se uvodi u tom poglavlju je interes za međudržavnu saradnju u svim oblastima u interesu i naroda i građana i drugo da se svi odnosi izvode na principu i osnovama ravnopravnosti.Sada kako se to odvija u društvenom razvoju u decenijama nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma to se može analizirati. Imamo iskustva, postoje efekti i rezultati..", navodi Pejanović.

Ističe kako se dugo čekalo da Srbija prizna BiH kao suvremenu i nezavisnu državu.

Za Anadolu Agency Pejanović otkriva detalje iz jednog razgovora s Miloševićem u vremenu rata, 1994. godine.

"Milošević mi u razgovoru kaže: Ovi moji na Palama, bre, oni ne prihvataju nikakve mirovne planove. Oni bi samo da se ratuje, da se ljudi ubijaju. Ne vide ili neće da vide da je svet omogućio i učinio da BiH bude suverena i nezavisna država. Tada je Milošević prelomio i krenuo u pregovore u okviru Kontakt skupine i naravno došlo se do mira", kaže Pejanović.

Odnosi s Hrvatskom i Srbijom ovise ko je tamo politička elita

To, da je cijeli svijet omogućio i učinio da BiH bude suverena i nezavisna država je, kaže, Pejanović tačno.

"Bosanskohercegovačko pitanje je internacionalizirano. Cijela međunarodna zajednica je stala iza tog projekta da se zaustavi rat, da se omogući razvoj države, da se omogući njena integracija u EU i NATO savez. Prema tome, to je vodilja. Ponašanje aktuelnih vlasti u Hrvatskoj i Srbiji ovisi od toga koje su elite na čelu. Kada je Mesić (Stjepan Mesić, bivši predsjednik Republike Hrvatske) bio na čelu Hrvatske nije bilo niti jednog momenta, niti jednog pitanja koje je tretiralo odnose dvije države da to nije bilo na principu ravnopravnosti. I dobre namjere Hrvatske da u tome to tako bude. Bilo je i nekih pozitivnih kretanja od elita iz Srbije, ali nešto drugačije", navodi Pejanović.

Postoje, kaže, izvjesne specifičnosti odnosa BiH sa Srbijom i odnosa BiH s Hrvatskom.

"Neovisno od toga jedan je princip nezaobilazan, a to je princip ravnopravnosti i uzajamni interes zemalja u ovom trouglu BiH - Hrvatska - Srbija da se razvijaju dobri odnosi u svim oblastima od privrede do kulture, jer je to u interesu građana i u interesu naroda. Sticajem okolnosti u BiH žive i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. U Hrvatskoj žive također, narodi koji žive u BiH. U Srbiji žive narodi koji žive u BiH. Tako da postoji i neka kulturološka osnova da se ti odnosi razvijaju s dužnom pažnjom", kaže Pejanović.

Akademik ističe da se u posljednje vrijeme dešava da hrvatsko državno vodstvo ide linijom stranačkog interesa u Hrvatskoj i da prati vodeće stranačke interese u BiH i da tako međudržavni odnosi ne mogu biti ni principijelni ni ravnopravni.

"Obično se odabere neko pitanje i ono se politizira i brani, poteže kao pitanje ugroženosti ili nedostatka ravnopravnosti hrvatskog naroda. To automatski dovodi u pitanje i odnose da li države u susjedstvu trebaju toliko da se miješaju u unutrašnje odnose BiH. Mislim da je to pogrešno", stava je Pejanović.

Što se tiče Srbije, navodi, njena politička i državna elita ima na neki način do kraja nedefinisan odnos.

"Uvijek se kaže da je BiH suverena država, da su za integritet države BiH, ali nijednom riječju ne protive se onome što dolazi iz same BiH od njihovih partnera, stranaka koje su partneri strankama u Srbiji. Onda se ne može govoriti o nedestrukciji države BiH, a tamo očekivati nešto drugo", navodi Pejanović.

Entiteti ne mogu ugrožavati integritet države BiH

Tu, ističe, nema iskrenosti i spremnosti do kraja da se to tretira na način da je BiH ravnopravna Srbiji, a Srbija BiH i da imamo uzajamni interes da budu dobri odnosi. I da, smatra Pejanović, imamo uzajamni interes da i Srbija i BiH i Hrvatska, iako je ona to već postigla, idu što uspješnije u procesu integracija u EU.

"Mi ćemo se još načekati novih odnosa koji proističu iz cjelovitog, istorijskog koncepta integracija zemalja Zapadnog Balkana u EU, jer u Srbiji su bile i još uvijek djeluju snage nacionalizma koje BiH posmatraju kao neku istorijsku dobit za Srbiju ili istorijska dobit da se prave neki novi računi na Balkanu, prestrojavanju država i naroda. Ali, želim da podvučem jednu činjenicu. BiH je suverena, nezavisna i država s međunarodnopravnim subjektivitetom u međunarodnim granicama koje su priznate i ona je država koja ima kroz Dejtonski mirovni sporazum ili putem Dejtonskog mirovnog sporazuma uvedenu odgovornost međunarodne zajednice i Evropske unije i za mir u BiH i za njen integritet", kaže Pejanović.

Njeni dijelovi, entiteti, ističe Pejanović, koji su nastali po dejtonskom ustavu kao nova organizacija BiH imaju svoje autonomije i imaju svoju ustavnu poziciju, ali nemaju poziciju da mogu dovoditi u pitanje državni integritet i interes države BiH za njen cjelovit razvoj.

"Ako to rade, oni, prije svega, potkopavaju svoju osnovnu, jer su oni dio države BiH", stava je Pejanović.

Ističe kako su ovih dana neke njegove kolege iz struke, politologije nanovo tretirale koncepciju koju je izložio u svojoj knjizi "Država BiH i demokratija" koja je izašla 2015. godine, a 2017. i na engleskom jeziku, dovršetka internacionalizacije bosanskohercegovačkog pitanja.

"Referendum je izveden posredstvom podrške i pomoći EU, odnosno međunarodne zajednice. Rat je zaustavljen i mir uveden s međunarodnim ugovorom, Dejtonskim mirovnim sporazumom iza koga su stale sve vodeće svjetske sile svijeta, pet članica Kontakt grupe, odnosno pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i Njemačka. Dejtonskim mirovnim sporazumom osigurane su također, vojne mirovne i civilne snage da se on provede, a to znači da se ta internacionalizacija odvija u procesu integracije BiH u EU i NATO savez. Zato što je to način ili put da se dovrši ta internacionalizacija. Postizanjem članstva u EU i postizanjem članstva u NATO savez BiH izlazi iz svakog okvira koji znači mogućnost da se dovodi u pitanje državnost, njena cjelovitost. Ona ulazi u jednu novu istorijsku okolnost u kojoj će kao i druge evropske države biti mirna, stabilna, prosperitetna bez mogućnosti da se od izbora do izbora govori o tome da je to neka sklepana država i da ona ne može opstajati. To je ta internacionalizacija i ona kao takva odvija s korakom naprijed, a dva nazad", kaže Pejanović.

Ubrzati integracije BiH u EU i NATO

Iako usporeno BiH je, navodi, dobila 2008. SSP pa je njegova primjena odložena i aktiviran je 2015. godine, potom je uslijedila aplikacija za članstvo u EU, a nakon toga i dostavljanje Upitnika.

"Dovršeni su odgovori na Upitnik, uslijedit će najvjerovatnije pozitivno mišljenje EU o sticanju statusa kandidata. Očekivati je da elite EU sadašnje i nove što će biti izabrane uvaže promjenu geopolitičkih prilika na Balkanu, Bliskom istoku, Evropi i svijetu i da će stvoriti pretpostavke za ubrzanje integraciju BiH u EU i NATO savez. Jer, je to okvir koji omogućuje izgradnju mira i mir u BiH i stabilizaciju svih prilika u BiH. Prema tome BiH strateški ima pouzdan razvoj i pouzdanu političku budućnost ako ide ovom osovinom ili tračnicom integracije države BiH u EU bez zastoja i u NATO savez", kaže Pejanović.

U tom kontekstu, navodi, oni koji se bave tim političkim razvojem država i države BiH smatraju da se u BiH rasipaju političke snage.

"Rasipaju se i gubi se istorijsko vrijeme zato što vladajuće stranke dobivaju povjerenje građana koji dolaze iz etničkog pluralizma. I one se na neki način zatvaraju u sebe, a vrlo teško izgrađuju konsenzus o državnom razvoju BiH na nivou države, pa i na nivou entiteta. Mi zagovaramo da se političke snage grupišu i da stvaraju široke koalicije oko jednog pitanja oko koga su sve stranke programski istovjetno određene, a to je integracija BiH u EU. Za tako nešto postoji i bazni konsenzus, građani BiH u svim ispitivanjima javnog mnijenja više od 70 posto za to da njihova država bude članica EU. Uostalom, oni to pokazuju svojim primjerom stalno. Odlaze u EU, ne čekajući da ovdje ta birokratija riješi njihov status posla, života, rada, napretka... Prema tome ta široka koalicija bi mogla nadići ove naše etničke blokove, etnički blok Hrvata preko HDZ-a BiH, etnički blok Srba preko SNSD, etnički blok Bošnjaka preko SDA. Mogla bi to nadići i da se stvara jedna široka koalicija, ali programska", navodi Pejanović.

Ako se sada dozvoli, ako se sada upusti, upozorava Pejanović, pa se formirala vlast na nivou države samo na partnerstvu i podjeli vlasti, a bez koalicionog programa i ako se dozvoli da u tom koalicijom programu, odnosno sporazumu ne bude ravnopravno tretirana i evropska integracija i integracija u NATO savez onda će BiH upustiti sebe u neka nova stanja koja su štetna i za državu i za građane i za mir u BiH.

"Na kraju krajeva, to mora biti i pitanje međunarodne zajednice koja se dobrim dijelom sada, u posljednjim godinama stavlja u stranu. Ali ne može se bosanskohercegovačko pitanje stavljati u stranu. Ono je pitanje mira ne samo BiH nego i Evrope", poručuje Pejanović.