Obilježena 27. godišnjica početka raspuštanja logora Manjača

Članovi Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, bivši logoraši i članovi njihovih porodica danas su polaganjem cvijeća i pomenom na stradale logoraše, obilježili 27. godišnjicu početka raspuštanja logora Manjača na istoimenoj planini kod Banjaluke, javlja Anadolu Agency (AA).

Na današnje obilježavanje godišnjice na Manjači, bivši logoraši i članovi njihovih porodica došli su iz mnogih gradova BiH.

Sadmir Alibegović, bivši logoraš, u logor Manjača doveden je 27. juna 1992. godine, a kada je stigao na tom mjestu, u tri štale bilo je smješteno po 500, 600 logoraša.

"Kada smo dovedeni na kapiju, dočekala nas je grupa zlostavljača, kako bih ih drugačije navao, ne mogu ih nazvati ni vojnicima, ni policajcima. Odmah su nas na ulazu počeli zlostavljati, tući, premlaćivati", kazao je Alibegović.

Mislili su, kaže, da će biti lakše dolaskom Crvenog krsta, ali kada su predstavnici ove organizacije napustili logor, uslijedilo je izvođenje i premlaćivanje, a od batina dvojica logoraša su preminula. Alibegović je 16. decembra izašao iz tog logora. Kaže da je teško objasniti šta čovjek osjeća u takvim trenutcima, ni kriv ni dužan.

Kada je lišen slobode u Sanskom Mostu počelo je zlostavljanje i tortura ni zbog čega, samo zato što je musliman.Kada je stigao na Manjaču osjećao je bijes i unutrašnju povrijeđenost.

"Znao sam da nisam nikome ništa kriv, a tako se prema meni postupa u 20. vijeku, na pragu 21. vijeka. Kada smo došli ovdje bili smo kao mali robovi, morali smo hodati povijenih glava, sa rukama na leđima, obučeni u neke vojničke uniforme, izgladnjivani. Dobijali smo tako malo hrane koje nije bilo dovoljno nego samo da biološki preživiš", rekao je Alibegović.

Kaže da oporavka od onoga što je preživio nema, prethodne dvije noći nije spavao jer je trebalo doći danas na Manjaču i suočiti se sa onim što je bilo.

"Najteže pada to kada čujete da oni koji su to činili negiraju da je to bilo, postojalo, da smo tučeni tu, da smo zlostavljani", rekao je Alibegović.

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH rekao je da je ponekad na ovakvim mjestima teško samog sebe pogledati u lice zbog srama.

"Sramota nas je i kerova više u BiH. I oni imaju svoje zakonsko rješenje. Kerovi su prepoznatljivi u BiH, pa neko organizuje i azile, a mi smo devedestih godina bili žrtve torture, žrtve streljačkih vodova, sistema. Danas smo opet žrtve sistema u BiH, neprepoznatljivi, nevidljivi, poplacija koja nestaje, a populacija koja je na jedan težak način stvorila, gradi i izgradila ovu BiH", rekao je Mešković.

Na pitanje novinara da li se od logoraša može očekivati upornost kakvu su pokazali demobilisani borci, Mešković je rekao da je očito da će morati doći u tu situaciju.

"Demobilisani borci su u boljoj situaciji jer traže svoja prava pred entitetskim vladama. Mi u Savezu logoraša BiH zastupamo stavove i interese da je žrtve žrtva na prostoru cijele BiH i naravno svoja prava želimo ostvariti pred institucijama države BiH, kada je u pitanju regulisanje prava žrtava torture", kazao je Mešković.

Dodao je da mu je posebno teško da se na posljednjem predstavljanju izvještaja o ljudskim pravima u BiH iu ime Ministarstva za ljudska prava, izbjeglice u BiH niko nije udostojio da spomene nebrigu o bivšim logorašima, iako je to i ljudska i moralna i međunarodna obaveza BiH.

Mirsad Duratović, predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banjaluka rekao je da je 14. novembra 1992. godine prva grupa od 755 logoraša "Manjače" oslobođena i prebačena u prihvatni centar u Karlovcu u Hrvatskoj.

"Danas ovdje ništa ne podsjeća na taj period, nema spomen ploče. Imamo ovu mobilnu, koju donosimo i odnosimo svaki put jer nismo dobili saglasnost od trenutnog korisnika i vlasnika ovog prostora da možemo je postaviti", kazao je Duratović.

Dodao je da se nastavlja negiranje logora, logoraša, ratnih zločina kroz insitucije entiteta RS neizdavanjem dozvole za postavljanje ove spomen ploče.

Ramiz Salkić, potpredsjednik RS-a, koji je prisustvovao današnjem obilježavanju godišnjice, rekao je da je najvažnije okupljanje na ovakvim mjestima i njegovanje kulture sjećanja kako se ovakve stvari ne bi ponavljale.

"Logor na Manjači je bio dio  sistemskih logora od bosanskih Srba, vojnog i političkog rukovodstva. Dakle i prijedorski logori i Manjača, Sušica, bratunački logori, Čelopek i Batković i svi drugi logori su bili dio sistema koji je imao za cilj da Bošnjake, Hrvate i sve one koji  nisu podržavali zločinačku politiku, politiku progona, etničkog čišćenja zatvori i muči, psihički optereti i ubije i na neki način prisili da napusti ove prostore. Ta politika je osuđena za genocid, za udruženi zločinački poduhvat, za teške zločine i mi smo danas ovdje da kažemo da ta politika treba biti do kraja pobijeđena", naglasio je Salkić.

Logor "Manjača" formiran je na vojnom poligonu na ovoj planini 1991. godine, a služio je za zatvaranje zarobljenih Hrvata s ratišta u Hrvatskoj. Nakon početka rata u BiH, u logoru su zatvarani i logoraši bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Sanskog Mosta, Ključa, Prijedora, Kotor Varoši, Doboja, Mrkonjić Grada, Šipova, Banjaluke.

U Savezu logoraša BiH navode da je kroz logor prošlo oko 5.000 logoraša, civila Bošnjaka i Hrvata, a 14. novembra 1992. godine puštena je veća grupa starijih i maloljetnih logoraša iz logora Manjača. Mjesec dana kasnije logor je rasformiran, jedan broj logoraša je razmijenjen, dok je određen broj logoraša prebačen u logor Batković kod Bijeljine. Nedugo poslije toga logor Manjača je ponovo formiran i bio u funkciji sve do 1996. godine.

Za ratne zločine, uključujući i one počinjene u logoru Manjača, pred MKSJ u Hagu, Sudom BiH, županijskim sudovima u Splitu i Zagrebu i Okružnim sudom u Banjaluci osuđeni su Milomir Stakić 40 godina zatvora, Radoslav Brđanin 30 godina Nikola Kovačević 12 godina, Mirko Graorac 15 godina, Dane Lukajić šest godina, Željko Bulatović 11 godina, Siniša Teodorović osam godina i Zoran Gajić šest godina zatvora.