Pred teškim izazovom sprečavanja zloupotrebe i inkriminacije islamskih simbola

U Bosni i Hercegovini, i širem regionu, sve je, nažalost, snažnija tendencija vezivanja temeljnih simbola islama, kondenziranih u arapskoj ortografiji riječi Allah, Muhammed, resul, ili svjedočanstvu vjere, Kelime-i-šehadetu, (La ilahe illallah) sa terorom, terorizmom, terorističkim organizacijama i nasilnim pojedincima. Što je najgore, takvu tendenciju podstiču i daju joj nužne argumente neodgovorne grupe, organizacije ili samoproglašene države s islamskim predznakom. Općenito muslimani i njihove institucije, a posebno na ovim prostorima, što je primarna naša ovdašnja briga, su pred velikim i teškim izazovom suočavanja sa dva velika zla, tako da koju god odluku donesu, čini se, ne može biti potpuno adekvatna i zadovoljavajuća. Zbog toga, umjesto između dva dobra, taj česti izbor između većeg i manjeg zla postaje frustrirajući.

S jedne strane, ne mogu se braniti, pravdati, abolirati niti razumjeti oni koji znamenje vjere, simbole islama privatiziraju i od njih prave zastavu svojih nasilnih ili zločinačkih pokreta i paradržava, te pod takvom zastavom vrše najmonstruoznije zločine i skrnavljenje ljudskog dostojanstva. Ta neshvatljiva uzurpacija univerzalnog dobra i njegova brutalna kompromitacija je nerazuman čin i, često, zločin bez presedana. Naime, univerzalno dobro sadržano u Kelime-i-šehadetu je Božiji dar cijelom čovječanstvu, to je miraz svih ljudi i naroda, jer Kur'an ističe: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’” (El-Enbija, 25)

Obzirom da vjersko ili teološko objašnjenje i argument ne podržava sebičnu uzurpaciju islama od bilo koga, nedvojbeno je da iza toga može stajati uskosebični cilj nekog drugog karaktera. Stoga, ako pamet takvih ljudi ne može uvidjeti univerzalnost i opću dobrobit kao temeljnu i tako očitu intenciju i poruku islama, sasvim je razumljivo da ta plitka pamet ne može pojmiti i uvidjeti mnoge druge sofisticiranije i složenije procese i pojave, prostije rečeno, shvatiti da svojim izborom nasilja i brutalnosti udaraju na suštinski karakter islama i time ostvaruju nečije bezobzirne interese. Muslimanske, sigurno, ne.

Tendencija inkriminacije islamskih simbola

S druge strane, niti se može niti se smije prihvatiti tendencija inkriminiranja simbola islama i njihovo stavljanje u ravan nacističkih i fašističkih znamenja. To treba odlučno odbaciti i svim raspoloživim sredstvima se tome suprotstaviti. Dakako, nije sporno da je u povijesti bilo zloupotrebe religijskih simbola čak i od osoba visoke religijske pozicioniranosti. Iz nemuslimanske povijesti dovoljno je podsjetiti na križarske ratove, ili zločine pojedinih zapadnih država pod čijim su zastavama sa krstom, kao dio sistematskog i organiziranog državnog projekta, vođeni imperijalni ratovi, porobljavani i na najgrublji način zlostavljani i istrebljivani narodi, sprovođena inkvizicija i sl. Međutim, to se nije uzimalo kao povod za kompromitaciju same suštine simbola i doktrine kršćanstva.

Govorni ili pisani iskaz Kelime-i-šehadeta je istinski simbol islama, sažetak njegove doktrine, ustvari kratki iskaz proširenog značenja. Općenito, religijski simboli, kao i mnogi drugi, su semantički bremeniti i nose esencijalna značenja religije, za vjernike imaju izuzetno, čak, ponekad, nadnaravno značenje i važnost. Stoga njihova upotreba u neke druge svrhe dovodi do negativnih i destruktivnih posljedica i neprihvatljivih značenjskih konotacija. Što je simbol važniji, značenjski zgusnutiji, uzvišeniji i čistiji to su posljedice njegove zloupotrebe i pogrešne primjene gore i destruktivnije. A upravo je takav slučaj sa simbolom neprihvatljive zloupotrebe šehadeta na zastavama s kojima se ide u zločin.

Što će šehadet na zastavi?

Mnogi islamski autori ističu da u primarnim izvorima islama, uključujući tu i sunnet Muhammeda a.s., te u biografijama njegovih ashaba ne postoje nesumnjivi dokazi i vjerodostojne predaje koje govore da je iskaz Kelime-i-šehadeta, cjelovit ili parcijalan, ispisivan po džamijama, kućama ili platnu, nego je ta praksa među muslimanima nastajala u kasnijim periodima. Na Poslanikovoj, a.s, ratnoj zastavi nisu bile ispisane riječi šehadeta, već je zastava bila bijele ili crne boje, bez natpisa, a hadis u kojem se navodi da su na Poslanikovoj, a.s, zastavi bile ispisane riječi „La ilahe illallah“ kategorizira se u red nevjerodostojnih hadisa.

Vjerodostojno je potvrđeno da je drugi dio šehadeta, Muhammedun resulullah, bio ispisan na Poslanikovom, a.s, prstenu koji mu je služio kao pečat i koji je stavljao na kraju pisama koja je slao tadašnjim vladarima i namjesnicima. Imam Buhari u Sahihu (hadis br. 3106) bilježi predaju da je Poslanikov pečat sadržavao tri riječi, od kojih je svaka bila u zasebnom redu. U prvom redu pisalo je Muhammed, u drugom Resul (Poslanik), a u trećem Allah, što je formiralo sintagmu Muhammed resulullah – Muhammed, Allahov poslanik.

Dakle, može se sa punom sigurnošću tvrditi da ispisivanje riječi „La ilahe illallah“ na neka istaknuta mjesta ili predmete, pogotovo na ratnu zastavu, nije sunnet Allahovog Poslanika, jer on takvo nešto nije prakticirao, niti je svojim ashabima savjetovao. Prema tome, stavljanje šehadeta na zastavu ne može se pravdati vjerskim razlozima i smatrati se vjerskim činom, nego naknadnom praksom nekih muslimanskih grupacija. Kada je riječ o ovim prostorima, ovom autoru nije poznato da je na ovim prostorima bila tradicija crne zastave, sa natpisom ili bez njega, nego je zastava zelene boje (bajrak) sa bijelim polumjesecom i zvijezdom bila i dan danas ostala tradicija muslimanskog identiteta. Ne vidim potrebu da se ova tradicija mijenja, da se postojeći bajrak mijenja nekim drugim, koji, ustvari, predstavlja nečiju drugu tradiciju koja nema vjersko utemeljenje. Zašto bi ovdašnji muslimani svoju tradiciju napuštali i mijenjali je nečijom drugom?

Dvojak izazov za Islamsku zajednicu i muslimane

Imajući na umu navedeno, muslimani i Islamska zajednica na ovim prostorima nalaze se pred dvojakim izazovom i zadaćom. Prvi je kako se suočiti sa zlom zloupotrebe simbola islama od strane neodgovornih i nerazumnih muslimana i njihovih organizacija, razotkriti njihovu interpretativnu površnost, nekredibilnost i destrukciju.

Drugi izazov, koji traži veliki žar i odgovornost, jeste nužno suprotstavljanje mogućoj inkriminaciji islamskih simbola, islamske terminologije ili islamskog učenja i principa u medijskim izvještajima ili postupcima policijsko-pravosudnih organa. Ogromna je odgovornost uleme na oba ova kolosjeka. Muslimanska inteligencija i umni ljudi moraju dati svoj doprinos, pomoći administraciji i upravljačkoj strukturi Islamske zajednice i svim muslimanima da se stvari razjasne, naučno i argumentirano objasne. Ulema koja proučava biografiju Muhammeda a.s., povijesničari i ostali eksperti za pojedine islamske oblasti imaju obavezu da naučno osvijetle sve aspekte povijesne upotrebe islamskog znakovlja na zastavama, grbovima i u drugim prilikama, istraže zloupotrebe i ponude rješenja za sadašnje prilike. Istodobno mora se ukazati na moguću inkriminaciju islamskih simbola i islamskog znakovlja, načela vjere i šerijata u medijskim, policijskim i pravosudnim postupcima i razviti strategije da se takve, izuzetno opasne i egzistencijalno sudbonosne, radnje preduprijede i onemoguće. Inkriminacija islamskih simbola, bilo na zastavi ili u teoriji, krije nesagledive opasnosti i štetne posljedice. To traži budnost i aktivizam, a pozitivan primjer takve reakcije može se navesti postupak fetva-emina Rijaseta IZ dr. Enesa Ljevakovića iz 2009. godine kada je u saopćenju za javnost osudio postupak zloupotrebe termina „šerijat" u funkciji inkriminacije uhapšene grupe „Rustempašić i ostali“ protiv koje se vodio postupak pred Sudom BiH. Fetva-emin je tada  istaknuo da, „ne ulazeći u opravdanost pravne kvalifikacije djela koja su eventualno počinila spomenuta lica, što će biti predmet dokazivanja tužioca i ocjene Suda, i ograđujući se od svih protuzakonitih radnji bilo koga, te mogućih ekstremističkih tumačenja islama koje zastupaju pojedinci i grupe, a koja nisu u skladu sa službenim tumačenjem islama u institucijama i ustanovama Islamske zajednice u BiH, želim ukazati na neprimjerenu i neprihvatljivu zloupotrebu termina 'šerijat' u optužnici, kao inkriminirajućeg elementa.“

Ovim tekstom p(r)ozivam muslimanske intelektualce, ulemu sa fakulteta i medresa na akciju davanja intelektualnih odgovora i praktičnih rješenja kako bi Islamska zajednica bila na visini zadatka i potreba muslimana. Uvjeren sam da džematski imami, glavni imami, muftije, administracija IZ, Reisu-l-ulema, muslimani, Bošnjaci i svi ljudi imaju potrebu i očekivanja da ulema najvišeg reda i muslimanska inteligencija odlučno i hrabro ponude teorijsku i teološku elaboraciju i argumentaciju sadašnjeg stanja muslimanskih društava i perspektive muslimana Bošnjaka, da pomognu da se stvari razjasne i nazovu pravim imenom, da se preduprijedi inkriminacija islamskih simbola kao i njihova zloupotreba od pojedinih muslimana.

Uza sve ovo, ipak, na kraju ostaje gorčina što nam se uvijek sa strane nameću pitanja i teme kojima se trebamo baviti, što smo objekti a ne subjekti događanja, tumači a ne kreatori procesa, što se uvijek pravdamo i nešto objašnjavamo.

Ekrem Tucaković

(Rijaset.ba)