Radna soba: Genocid - zločin najvećeg ranga

Svi ratovi protiv Bosne, od pokolja 2.300 ljudi, većinom žena i djece, dok su napuštali Sjenicu, na zadatu tvrdu riječ Karađorđeviću „da će biti pošteđeni“, preko progona i ubijanja Bošnjaka tokom Prvog srpskog ustanka, od Beograda do Niša, od Užica do Šapca; velikih progona i zuluma počinjenih mahom nad bošnjačkim civilima po cijeloj Bosni i Hercegovini i velikim dijelom Srbije poslije Berlinskog kongresa (1878); u primjeru organiziranog pogroma nad potpuno nezaštićenim bošnjačkim stanovništvomu Šahovićima i okolini (1924); masovnog pogroma Bošnjaka koji je organizirano vršila Jugoslavenska vojska u otadžbini pod komandom Draže Mihailovića u Foči, Višegradu, Goraždu, Čajniču i cijeloj istočnoj Bosni tokom Drugog svjetskog rata; pa do rata protiv Bosne započetog na kraju 20. stoljeća, s ranama koje ne zacjeljuju, s bolom koji neće uminuti, sa žrtvama koje se ne mogu izbrojati. Sve su to zapravo strašne sekvence jednog i istog „tragičnog nesporazuma“ koji se u pravu zove zločin najvećeg ranga – genocid, a u sociologiji društvena pojava sklona ponavljanju – genocid, odnosno trajanju zločina u kontinuitetu s kraćim ili dužim pauzama. U svim ovim zločinima, u njihovom  sukcesivnom ponavljanju, u nepromjenjivosti matrice, u kojoj se svake dvije-tri ili četiri decenije ponovi u dlaku ista strašna priča s pokoljem civila, silovanjima, pljačkanjima, paljenjem cijelih sela, svaki put se u istoj ulozi pojavi branilac (Bošnjaci) i napadač (Srbi). (“Pouke genocida nad Bošnjacima” - doc. dr. Rasim Muratović)
O genocidu nad Bošnjacima govorimo u Radnoj sobi u srijedu, 8. jula.

Dr. Muratović je o genocide govorio na tribini održanoj u Tuzli u okviru manifestacije Dani Hasana Kaimije 2015. Koristi ćemo i dijelove iz njegovog teksta Pouke genocida nad bošnjacima. U emisiji još govore dr. Adnan Jahić, prof. na Filozofskom fakultetu u Tuzli, žene Srebrenice i Pe Mullenders, sociologinja iz Holandije.

Činjenica je da će se genocidom nad Bošnjacima ova civilizacija baviti još dugo kao zastrašujućim uzorkom čija naučna obrada može donijeti čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je Bošnjacima donijela štete. U kontekstu teme o kojoj je riječ, na ova pitanja mogu Bošnjaci i Hrvati, pa i svi ostali odgovoriti ovako ili onako, ali dok Srbi ne odgovore na njega objektivno, pitanje ostaje bez odgovora.

Zašto se genocid, sve do 1990. i pojavom knjige Vladimira Dedijera Genocid nad Muslimanima nije imenovao pravim imenom? Zašto se određena pojava (genocid) ponavljala, odnosno trajala u cikličnim periodima a da nauka nije bila kadra odgovoriti na to pitanje? Zašto...? U tom kontekstu neophodno je unutarbošnjačko preispitivanje uz više traganja za egzistencijalnim mentalitetom i konvergencijom i suživotom koji obiluje Bosnom i Hercegovinom. Ovo su pitanja na koja Bošnjaci moraju dati naučne i svake druge odgovore. Bošnjaci posebno moraju dati odgovor na pitanje zašto u prethodnih skoro dvije stotine godina iz „vječno ponavljanje istog“ nisu izvučene skoro nikakve pouke!

U genocidu nad Bošnjacima ništa se ne krije. Krije se jedino krivnja. Odnosno, ni ona se ne krije i ona se pokazuje i krevelji žrtvama optužujući i mrtve i preživjele kao uzrok „zajedničke nesreće i stradanja na svim stranama“.
(“Pouke genocida nad Bošnjacima” - doc. dr. Rasim Muratović)

Ovo izdanje emisije "Radna soba" možete slušati u srijedu u 15:30 (08.07.2015.).