Deveta kulturno-obrazovna manifestacija "Dani Sejfullaha ef. Prohe" održat će se od 7. marta do 11. aprila 2016. godine u Konjicu.
Manifestaciju tradicionalno organizuje KUU "Sejfullah" Konjic u saradnji sa partnerima: Centrom za kulturu Narodnog univerziteta Konjic, Medžlisom islamske zajednice Konjic, Omladinskim krugom MIZ-e Konjic, Fondacijom "Lijepa riječ" Konjic i BZK "Preporod" Konjic.
Manifestacija će biti otvorena u ponedjeljak, 7. marta u Galeriji Narodnog univerziteta Konjic u 19:30 sati i to izložbom fotografija "Arhitektonska baština Bošnjaka u Istanbulu", autora Kenana Šurkovića.
U sklopu programa manifestacije održat će se nekoliko promocija i izložbi knjiga i fotografija, interaktivnih radionica, predavanja, koncerata, kao i dodjela nagrade "Sejfullah ef. Proho".
Sejfullah-efendija Proho (Prohić), potomak ugledne porodice Proho (Prohić) iz Konjica, poznato je ime našoj naučnoj javnosti. Ubraja se među posljednje bošnjačke pisce na orijentalnim jezicima.
Rodio se 1276./1859. godine u Konjicu. Početna znanja stječe pred Derviš-efendijom Gaćom i hfz. Zulfikar-efendijom Džumhurom u rodnom gradu. Osnovno obrazovanje, a potom i nižu medresu završio je u rodnom Konjicu gdje je učio pred poznatim Omerom-efendijom Humom. Školovanje nastavlja u Sarajevu gdje je slušao predavanja čuvenog učenjaka i sarajevskog muftije Mustafe-efendije Hadžiomerovaća koji će kasnije postati prvi bosanski reisul-ulema. Predavanja prati i u Hanikahu pred veoma uglednim i poštovanim učenjakom Hasanom-efendijom Spahom. U ova dva visoko rangirana obrazovna zavoda uči do svoje 25. godine.
Iz Sarajeva Sejfullah-efendija Proho odlazi u Istanbul, gdje uči punih jedanaest godina pred najpoznatijim učenjacima tog vremena.
Po povratku iz Istanbula 1312./1894. godine, Sejfullah-efendija Proho radi kao vjeroučitelj (muallim) u Konjicu, da bi četiri godine kasnije bio imenovan muderrisom u Cazinskoj medresi. Godine 1326./1908. postavljen je za profesora "Šerijatsko-sudačke škole" u Sarajevu, gdje je ostao sve do odlaska u penziju 1345./1926. godine zbog toga što je bio potpuno oslijepio. Potpuni gubitak vida u posljednje dvije godine života mnogo ga je pogodio jer nije mogao čitati niti pisati.
Kada je doznao da ga je Mehmed Handžić spomenuo u svojoj knjizi El-dževheru'l-esna, radovao se, pa mu je rekao: "Drago mi je, iako ne zaslužujem, da si me spomenuo. Možda će sebeb biti da mi se rahmet preda..."
Umro je u četvrtak 29. decembra 1932. godine (01. ramazana 1352. h.).