Dan u životu B.B.

Oblači radno odijelo. Odlazi u štalu.
Sa kravama se kaže najbolje ispriča.
Sa kućnih vrata žena - njegova B.B. ga doziva.
Kahva se hladi.

Dok djeca spavaju, njih četvero
u sobici, govori mu da je stigao račun za struju.
Šest maraka više nego prošli mjesec.
B.B. je prije rata radio u fabrici, imao finu platu,
čak i auto jedno vrijeme, dok ga nije prodao.
Dječija škola nije džaba.
Kad mi nismo mogli, govorio je ženi,
nek oni lakše žive. Ko da lakši život, sa školom dolazi.
Peti im sin, najstariji nagodinu završava fakultet.

Mjesecima već crni oblak među njegovim obrvama
i munje iz očiju najvaljuju oluju.
Ko će znati šta se iza brda njegove
tišine valja, mislila je. Zato je i šutjela.
Uz tišinu mu dosipala još jedan fildžan
gledajući ga kao što sunce gleda zemlju.
U proljeće.

Kroz suhi kašalj i dim cigare govori joj da se sprema
za Njemačku. Ide na crno sa bivšim kolegom iz fabrike B.S.
On je već išao preko ženinog rođaka
B.H. jednom u Njemačku. Drugi put u Belgiju kad ih je pohapsila
EU policija. Ne razmišlja o tome. Kao što nije mislio
bezglavo trčeći kroz kišu mektaka i granata
kad je pogino mu brat u susjednom rovu.

Sve mu se sabralo
u dvije riječi, sav njegov život. Onaj prijašnji i ovaj sadašnji.
Kad legne da spava pred očima mu slike žene i djece
njihovih gladnih ptičijh usta i orošenih obraza,

Dan se vuče poput penzionerskog mjeseca, u kojem penzija
liježe sa zakašnjenjem. Radi kod gazde P.B. na Čaršiji.
Cijepa mu drva. Po metru deset maraka.
Ruka, lijeva natekla i pomodrila ne da mu mira.
Bol toliko dubok da seže dvadest i kusrur godina unazad.
Na dan kad je stao na minu. Kad mu je ruka jedva ostala u komadu.
Na dan kad je ostao bez većeg dijela desne noge.

Pola je osam. Žena pojačava ton na Tv-u.
Nakon najave udarna vijest.
U Cazinu se zapalio čovjek.

* B.B. BEZIMENI BOŠNJAK

Adem Garić