Samedin Kadić: Musa i Hidr

Kada je krajem prošlog stoljeća otišao na čekanje, otac se počeo baviti trgovinom. Krenuo je s voćem; uznapredovao je, te je na ilidžanskom terminalu počeo držati štand (lično zavarena skalamerija) s vjerskim knjigama, tespihima, kasetama ilahija, mevluda, tevhida. Pojačao bi ilahije ili mevlud da trešte kao folk-hitovi na autopijaci, te je puk, u zanosu pokajanja, masovno kupovao. Ali, dok kucam ove redove, crvenim se kao rana, te dlanovima zastirem lice kao da želim zaustaviti obilno krvarenje. Bilo je to iskreno oduševljenje, iskrena vjera, ali jasno je kako je ovim biznisom želio iskupiti svoje mladalačko koketiranje s komunizmom. Pogurali su ga terminal, teferiči i predizborni skupovi, te je otvorio trafiku u kojoj se moglo kupiti od lubenice do svetih naslova El-Kalema. On, čitač Sidneya Seldona, Harolda Robinsa, Zena Greya, prebacio se na Hasana Basrija, Mustafu Mahmuda, Feridudina Attara (Pend-nama) i Muhammeda Asada. Danas bi sigurno bio ugledni izdavač da se nije zaratilo i da nije poginuo u jednoj neuspješnoj akciji Armije BiH. Trafika je propala nakon što su je pogodile dvije granate. I danas, kao uznemirujuću porodičnu zaostavštinu, čuvamo džepna izdanja prijevoda Kur’ana u čije meso je utisnut srpski žig smrti. Geler što je prodro s prednje strane zaustavio se na 300. strani, ostavljajući nedirnutim šokantno Hidrovo ubistvo dječaka, i danas tako teško razumljivo, dok je drugi oskrnavio veličanstvene ajete sure Al-A’rāf.

Za ratnih bespuća, sit stripova, pomalo sam prebirao mrvice iz trafike. Nasumično sam listao. Od sumnje do vjerovanja i slično. Njušenje knjiga, taktilno upoznavanje. Poslije rata nagrnula je tada mi veoma atraktivna arapska literatura: pseudoznanstvena objašnjenja kur’anskih pasusa, doom-writting stilovi, glorifikacija džihada i monumentalizacija maskulinizma. U osmom razredu kur’anskim sam „dokazima“ uvjeravao jednu djevojku u Istinu: čudom dva mora koja se dodiruju, a ne miješaju. Nije je to impresioniralo a ja nisam vjerovao kako neko može imati tako divne oči koje ne vide. U medresi, osim na čitanju Munkiza i djela Allah Ahmeda Behdžeta, nije insistirano na islamskom štivu. Ono je bubano, memorirano, što je, uostalom, edukativni urnek našeg obrazovanja. Hifz kao univerzalna forma znanja. Na fakultetu je nastupio period oslobođenja. Veliki autori zapadne filozofije i književnosti a od islama ─ Kur’an i hadis. Želio sam ostati minimalni musliman, vjerovati u Boga uprkos teolozima. Artikulirati lično, a ne baštinjeno razmišljanje, moje znojave dove. Ne veličati Kur’an kao izvor normativnosti i autoriteta; ćutati o njemu kao što se ne spominje prijatelj koji vam je toliko puta običnim zagrljajem spasio život.

Priroda posla – novinar na radiju – vratila me napuštenim vjerskim temama i „vjerskim“ knjigama. Poslije šest godina spremanja radijskih i televizijskih emisija zatekao sam se usred gomile bilješki, nacrta; materijala koji me je pozivao da ga nekako uskladištim, organiziram i oprostim se s njim. Dijelovi ovih eseja bili su utkani u bajramska izdanja „Islamskih tema“ na Radiju Federacije Bosne i Hercegovine. Toliko o genezi ove knjige, koja je isprva bila zamišljena kao zbirka sinopsisa radijskih emisija, dakle palimpsest teksta i muzike.

***

Sadržaj ima sveuključujuću tendenciju. Polazeći od očiglednosti kako ljudsko biće nije moguće dijeliti, budući da smo sveukupnost vlastitih iskustava (ili pripadnosti, kako bi kazao Amin Malouf), želio sam napisati knjigu o islamskom vjerovanju ne isključujući nijedan konzumirani kulturni žanr, nijednu pripadnost; forsirati hibridnost, kontrapunktnost; prezentirati čitalačko nomadstvo. („Identitet nije slaganje neovisnih pripadnosti, on nije ‘patchwork’, to je crtež na nategnutoj koži. Ako dodirnemo samo jednu pripadnost, cijela osoba titra.“ Zaobići onu najneukusniju od svih podjela među autorima: na vjernike i nevjernike. Knjigu u kojoj bih spojio sve intimno i važno bez razlike o kojem je mediju ili autorima riječ. Ključno je bilo izbaciti didaktičke dionice, pisati bez povlačenja čitaoca / slušaoca za rukav. Iznaći narativ u kojem se ne bi tragalo za posljednjom riječju ili pravim putem; bez glagolskih oblika „mora“, „treba“, „preporučuje se“; izvan halala i harama; gdje se ne bi razrješivale dileme, tek vježba iz stila: floberovski bištiti suvišne riječi. Ne uvoditi nikoga u islam, ne podastirati, da me Allah spasi, dokaze! Dati prednost užitku u simetriji nad žudnjom za istinom, razigravanjima nad apologijom.

***

Nadam se da će čitaoci prepoznati polet s kojim sam se obrušavao na pojedine impresije, predmete; radost kada sam otkrivao nešto zanimljivo. Ovo esejističko jurcanje nije bilo nikakav ozbiljan, još manje akademski posao, već dokoličarsko cvrčkovo uživanje, oslobađanje od predubjeđenja i dogotrajnih učitavanja, odupiranje iskušenju preuzimanja uloge vaiza, mudraca.

Prvih šest eseja (neambicioznih meditacija) dotiču glavne teme islamskog vjerovanja ili imanske šarte. Eseji Narcis i suncokret, Na rubu litice i Tesbih razigravaju pitanja identiteta, ranu dramu Poslanikovog vjerovanja i islamski koncept udivljenja pred čudnovatom ljepotom svijeta.

Napisano je, svakako, i rezultat razgovora s mojim prijateljima: Muhamedom ef. Hafizovićem, dr. Mirzom Sarajkićem, Huseinom Haskovićem, Sedinom Idrizovićem, hafizom Alijom ef. Rahmanom, hafizom dr. Munirom Mujićem. Posebnu zahvalnost upućujem dr. Hilmi Neimarliji za ugodne i nadahnjujuće razgovore na Fakultetu islamskih nauka. Ne skrivam ponos što sam imao priliku raditi na istoj katedri sa dr. Neimarlijom, istovremeno žaleći što kao student nisam imao priliku slušati njegova predavanja. Zahvalnost dugujem svojoj porodici i molim Allaha da im podari svako dobro.

Ovu knjigu posvećujem predratnom prodavaču tespiha, bedževa, filigranskih bravura, kitnjastih kaligrafija i vjerskih knjiga, Mehu Kadiću.

(Iz Uvoda)

Kompletnu knjigu u PDF formatu možete preuzeti sa CNS-ove stranice na OVOM LINKU.