"U đul-bašti": Folklor užičkih muslimana u Bosanskoj Posavini

8. novembra ove godine navršila se 31 godina od smrti istaknutog bosanskohercegovačkog pripovjedača, dramatičara, foklorista i književnika Alije Nametka.

Nametak je rođen u Mostaru 6. marta 1906. godine. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Od 1925. do 1929. godine studirao je srpskohrvatski jezik i južnoslavensku književnost, te francuski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je u oktobru 1929. godine. Od 1930. godine radio je u Sarajevu najprije kao urednik, a sve vrijeme saradnik "Novog behara", a zatim kao profesor u više srednjih škola. Objavljivao je i u "Glasniku islamske vjerske zajednice" i "Kalendaru narodne uzdanice". Godine 1945. je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina zbog sudjelovanja u sarajevskom književnom i kulturnom životu za vrijeme NDH, a odležao je 9 godina. Po izlasku iz zatvora radio je kao saradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, a potom kao bibliotekar na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, sve do odlaska u penziju, 1973. godine.

U emisiji ćemo prezentovati jedan od brojnih Nametkovih radova iz oblasti folkloristike, rad "Folklor užičkih muslimana u Bosanskoj Posavini" kojeg je Nametak predstavio na VIII kongresu folklorista Jugoslavije u Titovom Užicu 1961. godine.

Užice je u prvoj polovini XIX stoljeća bila najveća varoš u Srbiji. Prema Joakimu Vujiću, Užice je 1826. godine imalo 2000 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih domova. Do kraja 1862. godine, cjelokupno muslimansko stanovništvo je protjerano iz Užica.

Nametak je u pomenutom radu zabilježio sjećanja užičana koji su izbjegli u Bosnu, mahom u Orašje, njihovu tradiciju, kulturu i svadbene običaje.

Koliko je Užice bilo nadaleko čuveno po svojoj ljepoti, doznajemo i iz pisma Husein-efendije Užičanina kojeg je uputio hafizu Ibrahimu u Bijeljinu, 1887. godine:

"Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdurrahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo. Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše: "Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše."

Emisiju "U đul-bašti" slušajte 18. novembra od 20 sati.

Emisiju uređuje i vodi muzički urednik Mirsad Ovčina.