Latić: Genocid je čest motiv u djelima naših umjetnika, ali je problem što naša djela ne mogu ući u obrazovni sistem

"Genocid počinjen u Srebrenici je čest motiv u djelima bosanskohercegovačkih umjetnika. Problem je što naša djela ne mogu ući u obrazovni istem. Mi smo jedini narod u Evropi koji ne može da uđe u lektire sa svojim djelima. Za to su krivi naši političari" – kazao je književnik Džemaludin Latić u intervjuu u povodu 24. godišnjice Genocida u Srebrenici.

Razgovarao: Mirsad Ovčina (This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.)

Profesore Latiću, vi ste aludirajući na poetski model italijanskog pjesnika Dantea koji je u svojoj "Božanstvenoj komediji" oslikao pakao kao izraz kazne za sve zemaljske grješnike na drugom svijetu, "Srebreničkim infernom" uspjeli prikazati ovosvjetski pakao kroz koji su prolazili Bošnjaci Srebrenice. Kako je nastajala poema "Srebrenički inferno"?

Latić: Mi, bošnjački, bosanski, muslimanski umjetnici smo u ratu nekako bili zašutjeli. I treba umjetnike razumjeti. Ja ne znam da sam napisao i retka u toku rata. Vidio sam da je takav bio i Abdulah Sidran. A, onda kada se još desio genocid, mi smo se plašili da o tome pišemo, bojeći se da ne povrijedimo nekog, da ne umanjimo taj događaj, taj neki kosmički, za nas, udar. Bog je dao da sam ja sreo jednog čovjeka koji je bio porijeklom iz Srebrenice. Sreli smo se preko puta Doma Armije. On je meni rekao: "Znaš šta, Džemo, ti ćeš se ogriješiti, i ti i Sidran!" "Pa, kako", upitao sam ga. "Kako su partizani mogli da imaju Jamu Ivana Gorana Kovačića i Stojanku Skendera, a mi ništa?!" Mene je stid oblio i stvarno se desilo da sam tih mjeseci pisao "Kćeri svoga porobljenog naroda". Ja sam pjesnik čistog postrukturalizma i to sam u sebi gajio prije naučne fundiranosti toga pojma i te stilske formacije. Vjerovao sam da svaka forma u historiji jedne umjetnosti ima pravo na život. Tako sam počeo da pišem i svoje orijentalne forme. Zainteresovao sam se za Dantea i njegovu tercinu, kao formu koja je ostavila najdublji trag u zapadnoevropskoj književnosti. Ta forma me je zanimala, a onda poslije susreta sa tim čovjekom, mene je zainteresovala Danteova ideologija. Sidran mi je preporučio da uz drugo izdanje Inferna napišem "Pismo Danteu Aligijeriju iz Bosne". I ja sam to u narednim izdanjima Inferna stavio. To jeste pismo njemu, a zašto? Zato što je Dante Aligijeri napisao svoju "Božanstvenu komediju" ciljano iskrivljujući poruku Božijeg Poslanika, a.s. i islama, a ciljano je stavio Božijeg Poslanika, a.s. u jedan od najtežih krugova pakla, kao i hz. Aliju, osuđujući i jednog i drugog kao šizmatičare. Dante je svoju "Božanstvenu komediju" pisao da bi zaustavio prodor islama u Evropu, a to se manje zna. Na koncu, on je bio kao i drugi pisci sa Balkana, kao Njegoš, kao Mažuranić, kao Andrić, jer u svim nacionalnim evropskim književnostima imate po jednog pisca koji je imao antiislamsku ideologiju. Tako da su ti pisci prokleti, s te strane, zato što su nas izručili, na neki način, kao krivce protiv kojih se može boriti ognjem i mačem, a nas optužuju da smo pripadnici religije koja se širi ognjem i mačem. Ja sam se u Infernu na jednoj strani igrao tercinom, jer sam želio da kažem, evo, ja sam jedan musliman iz Evrope i mogu tako da pišem. U "Srebreničkom infernu" imate radnju, imate fabulu, gotovo da biste mogli napraviti pozorišnu predstavu.

U poemama kakve su "Jama" Ivana Gorana Kovačića ili "Stojanka majka Knežopoljka" Skendera Kulenovića opisana su bolna stradanja tokom Drugog svjetskog rata. Ova dva djela bila su dobro poznata generacijama koje su odrastale u Jugoslaviji. Poema i oratorij "Srebrenički inferno" skrenuli su pažnju svjetske javnosti na zločin Genocida koji je počinjen nad Bošnjacima. Kakvo je vaše mišljenje, da li je srebrenički genocid postao dovoljno korišten motiv književnicima, pjesnicima, kompozitorima i slikarima u Bosni i Hercegovini, da stvore umjetnička djela koje će opominjati i koja će biti pouka kasnijim generacijama?

Latić: Ja mislim da smo se mi, umjetnici, nekako odužili. Vi imate ciklus Mersada Berbera, imate roman Isnama Taljića, imate Melikinu (op.aut. Melika Salihbeg Bosnawi) poemu "Srebrenica je zvijezda padalica", imate Sidranovu poemu o bosanskim muslimanima. Sigurno sam nešto zaboravio. Imate jednu dušmansku tezu da nema umjetničkih djela o genocidu zato što ih ne može ni biti, jer se traži vremenski otklon, pa će onda nastati ta djela. Naša djela potvrđuju prvo da to ne mora biti istina. Kad je Guernica nastala? Pa, Skender je pisao Stojanku majku Knežopoljku u ratu. Jadni Ivan Goran Kovačić je pisao dok je trajao rat, nije ni dočekao kraj rata. Te budalaste teze treba odbiti. Mi smo se na neki način odužili, ali mi se ne možemo nikada odužiti. Ono što jeste problem je da naša djela ne mogu ući u lektire, ni u časove književnosti na jezicima u Bosni i Hercegovini, niti muzička djela mogu ući na časove muzičke umjetnosti kod naših učenika ni studenata, niti likovna djela mogu ući na časove likovne umjetnosti. Mi ne pišemo samo za muslimanske čitaoce, niti slikamo samo za muslimanske posjetioce galerija. Mi ne komponujemo samo za muslimane. To nije tačno. To bi bila izdaja humanog karaktera umjetnosti. Ja vjerujem da će doći dan da će se Inferno slušati u Beogradu i da će se roman Isnama Taljića čitati u Beogradu. Jednog dana kada Allah, dž.š. pošalje džemre u srca onog dijela srpske nacije koji još uvijek slavi zločine. Na svu sreću, ima Srba koji su potreseni i koji su daleko od ovih zločinaca. Mi bismo trebali svaki dan da govorimo o tome šta se našem narodu i danas dešava. Mi smo jedini narod u Evropi koji ne može u lektire da uđe sa svojim djelima. Zabranjuju nam upotrebu naziva našeg jezika, a šta to znači? To znači, ako naša djeca ne mogu šta se ovdje dešavalo, znači da se te nove generacije pripremaju za novi genocid. Ja sam čitao "Jamu" sigurno u osnovnoj školi. I u medresi smo izučavali "Jamu". Ja imam pjesmu posvećenu Ivanu Goranu Kovačiću, jer sam bio u zatvoru, blizu mjesta gdje su njega zaklali četnici, u šumama oko Sutjeske, a ja sam iz zatvora gledao u te šume, prema Tjentištu.

Profesore Latiću, vaša poema "Srebrenički inferno" poslužila je kao libreto dubrovačkom kompozitoru bosanskohercegovačkog porijekla, rahmetli Đeli Jusiću, koji je komponovao impresivno i grandiozno djelo, oratorij "Srebrenički inferno". Maestro Jusić se kroz ovo djelo odužio domovini svojih predaka, Bosni i Hercegovini. Najpotresniji stavak oratorija je "Lanetosum". Šta ste željeli poručiti sa tom riječju?

Latić: Vidjeli ste da je to i Đelu potreslo. U nas kada se kaže ono "nalet te ne bilo", to nije ono žestoko. Negativno jeste, ali nije žestoko. Ali, kad se kaže "lanetosum", pazite, Allah, dž.š. je tako prokleo Iblisa. Stoga je "lanetosum" za sve one zločince i one koji podržavaju zločine.

(cijeli intervju možete poslušati u programu radija BIR u okviru Specijalnog programa posvećenog 24. godišnjici Genocida u Srebrenici, 11.07.)