Mirsad Hrustanović iz Travnika posljednji je sedlar u srednjoj Bosni. Iako je u penziji, prijavio je dopunsku djelatnost kako bi održao svoju radnju "na životu", jer još uvijek se pojavi poneki mušterija da naruči opremu za svoga konja.
"Izradom opreme za konje počeo sam se baviti 1995. godine. To mi je bilo stalno zanimanje. U to vrijeme bilo je više i konja pa se nekako moglo živjeti od ovoga posla. Kako je mehanizacija zamjenjivala konje tako je i moj posao opadao. Pogotovo otkako je sve više napuštenih sela i neobrađenih njiva. Odem ponekad na štraparijade (natjecanje konja u povlačenju velikih trupaca) pa tu ponudim opremu, nešto i prodam, ali posla je sve manje", govori Mirsad, dok priprema novu ormu za kupca iz Srbije.
"Ovdje sam zaradio penziju. Pored opreme za konje, uradi se ponešto i za lov. Najviše lovačke stolice, razno remenje i kaiševi. Od konjske opreme još uvijek radim komute, kisove, julare, križnice, pokrivke zobnice i tako. Bilo je ovdje posla. Dolazili su ljudi naručiti opremu za konje čak iz Slovenije, Austrije, Srbije, Hrvatske. Ali, kao što sam i rekao, ovaj posao sigurno ide u zaborav. Imam sina, ali on ne želi raditi ovaj posao, jer više se ne može živjeti od ovoga zanata. U ovih dvadesetak godina samo sam jedanput dobio poticaj od kantona i to tri hiljade maraka. Naravno, kupio sam materijal za taj novac, jer sve se mora pravdati računima. Kad bi to društvo prepoznalo kao tradicijski obrt pa barem svake druge godine davalo poticaj za posao, bilo bi zainteresiranih da se ovaj zanat ne ugasi. Nedavno mi je dolazila jedna tv ekipa iz Slovenije da snima priču o ovom zanatu, jer ni kod njih više nema majstora koji prave opremu za konje", priča za Mirsad Hrustanović.
Mnoga sela srednje Bosne nemaju nijednoga konja, a veliki broj ni jednu jedinu kravu. Tradicionalna proizvodnja hrane očito postaje prošlost. Izgleda da to vrijedi i za zanimanje sedlara koje je nekada bilo cjenjeno u društvu.
(Anadolija)