Obraćanje reisu-l-uleme na obilježavanju 25. godišnjice osnivanja Mešihata IZ-e u Srbiji

- Braćo i sestre, dragi prijatelji, uvaženi zvaničnici, es-selamu alejkum.

U ime muslimana, pripadnika i članova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, čestitam vam ovaj veliki i značajni jubilej, ovu još jednu veliku potvrdu vaše upornosti, istrajnosti i borbe. Svima vama, džematlijama, imamima i muderisima želim iskazati veliko poštovanje. Posebne selame upućujem muftiji Mevludu Dudiću i svim uposlenicima Islamske zajednice u Srbiji.

Vaše prisustvo u ovolikom broju dokaz je da smo živa zajednica muslimana na našem putu „pozivanja na dobro, a odvraćanja od onoga što je ružno i zlo“. Islamska zajednica je zajednica ljudi, muškaraca i žena, koja se temelji na bratstvu, prijateljstvu, saradnji, njegovanju i razvijanju odnosa koji se zasnivaju na vrijednostima vjere i poštivanju naše tradicije. Islamska zajednica trajno je opredijeljena da brine o slobodi i dostojanstvu našeg čovjeka i svih ljudi s kojima živimo. Mi smo velika porodica muslimana i njeni smo ponosni članovi. To je zajednica s oko 2.500 džemata, više hiljada mekteba, obdaništa, medresa i fakulteta. Ovo je zajednica čija je misija i tradicija u našem narodu prisutna preko 600 godina.

Šest stoljeća postojanja je vrijeme u koje su naši preci upredali duhovna i materijalna dobra i tako istakli mustru koja je, hvala Bogu, i danas prepoznatljiva i na Istoku i na Zapadu. Bošnjaci mogu biti ponosni na svoju narodnu i islamsku tradiciju. To je danas narod koji je svjestan svojih evropskih korijena i pripadnosti duhovnoj tradiciji islama.

Iz ovih univerzalnih tradicija razvili smo one i onakve oblike naše duhovnosti i svijesti koje su nam pomogle da razumijemo svoj unutarnji i vanjski svijet, te da se, organiziranjem svoje Zajednice, potvrdimo kao autohtoni narod. Naši preci, ali i mi danas, pokazujemo da smo bili u stanju obrazovati vlastite institucije, s mnoštvom organa i ustanova. One izviru iz našeg bića i izraz su naše stalne borbe da očuvamo i razvijemo naš narodni i vjerski identitet. Dokaz za to je uspješno snalaženje naših ljudi, koji su u samo jednom stoljeću promijenili tri politička sistema i tri državna okvira, da bi na kraju XX stoljeća zaokružili svoj nacionalni identitet. Neki bi kazali da najveća zasluga pripada baš Islamskoj zajednici, koja je uvijek bila više od vjerske zajednice. Ona je matica našeg naroda.

Ako bismo gledali na historiju samo s materijalističkog stanovišta, naš narod je već odavno trebalo da ne postoji. No, to nije tako, i upravo je naše postojanje začuđujuća pojava. Sa sudbinskog aspekta, imamo svoju misiju u Evropi, koja je, prije svega, duhovne i moralne prirode. Naša sudbina se ne može objasniti elementima prilagođavanja, kojima se na materijalistički način pokušava objasniti sudbina naroda. Mi smo jedan od najzagonetnijih naroda Evrope. Kob koja nam je namijenjena ukazuje na posebno mjesto, ali i na duhovne osnove našeg bića i naše historijske sudbine. Za našu sudbinu vezana je evropska drama velikih crkvenih raskola, kao i drama nacionalnih raslojavanja i odvajanja. Postojanje i opstanak našeg naroda s jasnim heretičkim stavovima u vrijeme velike istočne i zapadne inkvizicije, ali i mržnje prema elementima muslimanske kulture i civilizacije na ovim prostorima tokom XIX i XX stoljeća, teško da može biti objašnjena putem tradicionalne historijske kritike. Kod drugih naroda u našem okruženju takva dramatika ne postoji, uprkos njihovom nastojanju da se ona vještački proizvede.

Iako izloženi velikim stradanjima, Bošnjaci su ostali historijski narod. Nikada nismo posezali za tim da sebi dajemo mitske odlike, da sebe prikažemo nebeskim narodom ili vjerskim predziđem. Naprotiv, naš narod je, uprkos svim izazovima, ostao aktivan u historiji, ne bježeći sa historijske pozornice u metapovijest. To je narod volje, ali nije nam nepoznata ni duboka kontemplacijska povezanost s Bogom. U našem shvatanju vjere, kao poveznice između čovjeka i Boga, besmrtan je samo Bog, a čovjek je smrtno biće. Naš čovjek je proizveo svijest o vječitoj borbi, otporu protiv satiranja i zatiranja našeg naroda i uništavanju našeg identiteta. Sandžak je sjajan primjer tog otpora, te naše narodne besmrtnosti.

O historičnosti našeg naroda govore nam politički sukobi pa i raskoli unutar njega. Za veličinu našeg naroda to nisu bili mali historijski izazovi u veoma teškom vremenu, tokom XIX i XX stoljeća. No, uprkos političkim raskolima, koji na prvi pogled izgledaju grubo i dramatično, oni ipak imaju svoje mjesto u učvršćivanju svijesti kod naših ljudi.

Uspjesi i porazi su, ma kako se to nama čudno činilo, podjednako važni za svaki narod. To su duboke brazde koje zasijecaju u svijest naroda s dugotrajnim posljedicama. Propast pokreta Gradaščevića ili poraz otpora muftije Šemsekadića ipak je rezultirala uspjehom borbe Alije Izetbegovića. Velika ostvarenja ne nastaju odjednom, već se baziraju na pokušajima.

Na ovaj način se iznova doseže svijest o potrebi koncenzusa u zajednici, kada je u pitanju opstanak i sloboda naroda. Trajnija sigurnost se može osigurati skoro jedino kroz oblik institucionalnog predstavljanja. Na tu historijsku zakonitost ukazao je i Poslanik, a.s., kada je kazao: Božija snaga i pomoć je u narodu, koja teče kroz zajednicu, džema'at.

Naša je obaveza da našem narodu ispravno predočimo slovo i duh naše vjere. Religijska duhovnost našeg naroda zasnovana je na vjerovjesničkim predajama, čija su poruka i poslanje okrenuti i ovozemaljskoj budućnosti i budućem svijetu, Ahiretu. Ispovijedi koje se oslanjaju na mit su okrenute prošlosti i povezane su s onim što je prošlo, ali čija sjenka još u potpunosti ne iščezava iz svijesti naroda. Mit je priča povezana s prošlošću, koja ne oslobađa ljude, već duh naroda drži u ropstvu, neslobodnim. Vjera u budući svijet daje nam pretpostavku da iz pozicije vlastite duhovnosti vršimo moralni izbor, obrazujući na taj način etičku sliku našeg svijeta, koja je poput otvorenog platna pogodna za stalno dodavanje novih detalja. Živa etička slika svijeta i naša bošnjačka tradicija, uronjene u islamski svjetonazor, potka su našeg svekolikog bića.

Naš narod je stasavao između unutarnje svijesti o individualnoj slobodi izbora i vanjskog nametanja kolektivne bogumilsko-islamske krivice. Za jednu se morao zalagati, a protiv druge se morao boriti. Tako je i danas. I danas se suočavamo s ovim demonima, unutarnjim i vanjskim, a to je vjerovatno bio i ostao najsnažniji izvor naše hereze: nepristajanje na uslovljavanja i pritiske.

Islam je lišen učenja o izabranom narodu, ali nije lišen učenja o uzoritoj zajednici ljudi, o uzoritom društvu. Islam zagovara društvo koje će se temeljiti na natjecanju u dobru (fa istebiqu al-khayrat). Inspiriran ovim ajetom, rahmetli Alija Izetbegović je kazao: „Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavog muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko), niti ignorisati neko dobro samo zato što je tuđe“. Prosperitet ljudi moguć je samo u zajednici koja insistira na moralnim vrijednostima čovjeka i u kojoj se poštuju i štite sloboda, pravda i jednakost, ali i zajednice u kojoj vlada princip da oni kojima su date upravljačke ovlasti, poteškoće pretvara u olakšice svojim članovima (yesiru wa la tu'asiru).

Mi smo jedna od najznačajnijih autohtonih skupina muslimana na evropskom tlu. Kao evropski muslimani, moramo biti svjesni boje (sibgha) koju nosimo.

To je boja koja izbija iz duhovnih korijena našeg naroda, u kojoj se krije razrješenje naše sudbine. Naš narod u prošlosti nije mogao prihvatiti nametanje crkvenog kršćanstva, jer je želio biti slobodan u svom duhovnom i fizičkom biću kroz svoju Crkvu bosansku i svoju državu Bosnu. Ni danas ne pristaje da mu se nameće podržavljeni islam, niti da mu se nasrće na domovinu. Mešihat IZ-e u Srbiji treba i mora biti svjestan svoje uloge i odgovornosti koju ima prema duhu i biću našeg naroda u Sandžaku. Okupljati, a ne razgoniti (beširu wa la tunefiru), tako nastupa matica. Ideja koja navještava milost kao izbavljenje ljudi, sadržana u posljednjoj objavi, nosi u sebi blagu vijest (al-bushra), ne samo za pojedinca na njegovoj individualnoj ravni, u vezi s pitanjem njegove osobne sudbine, već i za cijeli narod i čovječanstvo. Voljnim prihvatanjem da služimo ideji dobra (ideji islama), razrješava se sva naša tragedija na ovom svijetu.

Nastavit ćemo zajedno koračati s našom braćom i sestrama u Sandžaku. Sandžak je naša prva duhovna domovina. Mešihat IZ-e u Srbiji, sa sjedištem u Sandžaku, sa svojim džematima i medresama, zavija je oko koje se okupljao naš narod. Ustanove i organi Mešihata su ovozemaljsko uže koje povezuje naš narod na ovom prostoru u čvrst i snažan snop klasja kojeg čuvamo za budućnost. Kao i do sada, Islamska zajednica u BiH će biti čvrsta kula u odbrani naše domovine, slobode i dostojanstva našeg naroda. Ali, mi želimo da naš narod ima i političke, kulturne i humanitarne institucije. Jer, narod, to je duh i tijelo, a narod hoće da se kulturno uzdiže, politički predstavi i da socijalno zaštiti najslabije članove svoje zajednice, kojih se ne možemo odreći, niti ih odbaciti.

Poštovani muftija Dudiću, draga braćo, dozvolite mi da vam čestitam četvrt stoljeća od obnavljanja rada Mešihata u Sandžaku, u Novom Pazaru, za muslimane Sandžaka i Srbije.

Završio bih ovo obraćanje riječima rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića: „Zašto se ne može napustiti svoja zemlja“?, pita se on. „Ne može, jer se ne mogu ponijeti sa sobom grobovi, a grobovi naših očeva i djedova naši su korijeni. Biljka koja je iščupana iz korijena ne može živjeti. Moramo dakle ostati ovdje“.

Braćo i sestre, čuvajmo i razvijajmo Bosnu i Hercegovinu i Sandžak. Tu su naši domovi, to je naša domovina. Učinimo Islamsku zajednicu prostranim dvorištem u našoj kući za sve muslimane. „Pravi patriota nije onaj koji svoju domovinu uzdiže iznad ostalih, nego onaj koji čini da ona bude dostojna te hvale“, kazao je Alija Izetbegović. Slično bismo mogli reći i za Islamsku zajednicu, zaključio je na kraju reisu-l-ulema Kavazović.

(islamskazajednica.ba)