Treba li nama HAGada?

Isto tako mislim da smo svi čuli za grad HAG u Nizozemskoj u kojem je smješten Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osnovan je od Vijeća sigurnosti UN-a 1992., a počeo je djelovati 1993.g.

Des Graven Hage doslovno znači "Grofova živica" ili "Grofov privatni posjed" te nema veze sa hebrejskom riječju HAG – u značenju praznika. No, ja se, iako znam ove činjenice vrlo često uhvatim u razmišljanju koje mi povezuje HAG i HAGADU u onom simboličkom smislu koje za nas Bošnjake imaju i jedno i drugo.

Sarajevska Hagada je svjedočanstvo o tome da smo prihvatili Španske jevreje nakon njihovih progona u Španiji za vrijeme inkvizicije, a grad HAG zbog činjenice da je u njemu smješten Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije jeste simbol postojanja ili nepostojanja neke suhe pravde, koja kroz sudski riječnik i postupak u pravnu regulativu pretače nepretočiv i neopisiv zločin koji se dešavao u BiH od 1992-1996. godine.

Jevreje zbog onoga što danas čini Izrael prema Palestincima neki vole manje ili više ili nikako, no, ako zakopiti Daišov kilafet na istoku sa ovakvim karakteristikama kakve danas ima, slična osjećanja i sudbina mogla bi da čeka i nas muslimane.

Sud u Hagu će kroz svoje presude, pravedne, nepravedne, više ili manje i pravedne i nepravedne biti svjedočanstvo onoga što nam se dešavalo u periodu od 1992-1995. godine., no, ne bi smio biti razlogom da mi kao narod zaboravimo da zločin i genocid koji ovaj sud razmatra u naznačenom periodu nije bio jedini koji nam se desio.

Historičari nam svjedoče o deset genocida nad našim narodom. Zločini genocida nad Bošnjacima dio su naše historije koju ne poznajemo dovoljno. Oni traju preko tri stoljeća, a porijeklom su i sa istoka i zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi. Uzroci genocida nad Bošnjacima su u načelu, ideološki, ali iza toga stajali su i drugi, prije svega borba za teritorije ( tlo ) “ kako su nacisti govorili borba za zivotni prostor – lebensraum “ , te uništenje naroda.

Zločini genocida imaju svoj historijski kontinuitet još od druge polovine 17. stoljeća.Oni su pored genocidnih radnji mletačkih i austrijskih trupa uglavnom rezultat kontinuirane srpske i crnogorske politike od početka 17. stoljeća pa sve do danas.

No, mi, iako sami pamtimo, a historija nam to pamćenje i podastire u tolikom broju ponavljanja, ne govorimo ni blizu dovoljno o tom kao preventivni čin u borbi i nastojanju da nas isto ne snađe u budućnosti.

Treba li Bošnjacima svojevrsna HAGada, zbirka svjedočanstava koju će čitati sebi i svojim novim naraštajima povodom obilježavanja Dana Armije RBiH, povodom 7. maja, Dana džamija, povodom Dana šehida i posebice povodom obilježavanja Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, što je Haški fakat?

Treba li nam glas, makar plastičan i bezemiocionalan, kakav je bio glas sudije jučer u haškoj sudnici pri izricanju još jedne u nizu presuda ratnim zločincima, da nas podsjeća na patnje koje smo, kako to često pogrešno kažemo, preživjeli?

Da, mi ih jesmo preživjeli, ali stotine hiljada nisu i to ne bi nikad smjeli zaboraviti. Bolje bi bilo kazati da smo ih djelimično preživjeli.

Ja mislim da nam treba. Ja mislim da nam treba knjiga sa više od 8000 imena i prezimena ubijenih u Srebrenici, stotinu hiljada ubijenih u Prijedoru, Foči, Višegradu, Sarajevu, Zvorniku, Žepi, Tuzli,Mostaru, ... treba u kući.

To bi trebao biti jedan od načina odavanja počasti i žrtvama i herojima zadnjeg genocida nad nama, naša pravda, naš istinski Hag, naša HAGADA s novim značenjem...

Okupimo se na bajramskoj večeri i nakon namaza, prije nego počnemo jesti, otvorimo našu knjigu i sjetimo se, makar zakratko, onih najbližih koji ne jedu s nama...


E.  Bajić