Na suđenju Ratku Mladiću u svojstvu svjedoka odbrane svjedočio je Mišo Rodić, isljednik iz koncentracionog logora Keraterm i obavještajni oficir 43. motorizovane brigade tzv. VRS.
Kao bivši Mladićev vojnik predstavio je događaje u Prijedoru s aspekta onih koji su direktno ili indirektno učestvovali u zločinima (s razmjerom genocida kako se i navodi u optužnici protiv prvog čovjeka tzv. VRS), dijametralno suprotno od istine.
S obzirom da ni u Prijedoru ni u Bosni i Hercegovini još uvijek nije došlo do katarze po pitanju odnosa prema ratnim zločinima, ovakvo svjedočenje ne bi bilo nimalo čudno da se za Rodića ne veže funkcija koju danas obnaša, a na koju je imenovan prošle godine – predsjednik Skupštine Teniskog saveza Bosne i Hercegovine.
Reakciju u vidu saopštenja zbog Rodićevog izbora uputila su dva udruženja žrtava iz Prijedora još u junu prošle godine. Kako to obično biva, reakcije ove vrste su gotovo pa uvijek zanemarene. Već možemo doći do zaključka da je posrijedi činjenica da u ovoj državi nije dovoljno razvijena svijest o brutalnostima počinjenim tokom postojanja koncentracionog logora Keraterm u toku agresije i genocida.
Ovdje se postavlja jedno drugo pitanje. Koliko se prilikom izbora na neku veoma važnu, u ovome slučaju sportsku funkciju uzima u obzir uloga potencijalnog kandidata u periodu 1992 – 1995.? Drugo pitanje koje se samo po sebi postavlja je efekat sudskih presuda u postdejtonskom periodu u Bosni i Hercegovini?
Poznato je da su pred MKSJ i Sudom Bosne i Hercegovine u nekoliko predmeta nesumnjivo dokazani zločini u koncentracionom logoru Keraterm, počev od presuda visokim političkim dužnosnicima s Pala pa do onih koji su dobrovoljno dolazili da bi činili zločine. Čak ima i lakših načina da se upoznate sa brutalnostima ovog logora od analiziranja presuda. Valjda živimo u vremenu gdje nije teško doći do informacija koje nas zanimaju.
Oni koji su se pobrinuli za Rodićev izbor zanemarili su ili ih ne zanima njegova ratna uloga, protest udruženja žrtava, a pogotovo navedene presude donesene za zločine počinjene u Keratermu koje su opet samo jedan dio u mozaiku zločina.
Bilo bi zanimljivo vidjeti šta bi se desilo da je neki isljednik iz zloglasne Stare Gradiške u socijalističkoj Jugoslaviji imenovan na ovakvu jednu funkciju, a da je prilikom nekog sudskog procesa poslije Drugog svjetskog rata izjavio da je taj logor bio samo prihvatilište (kako to mnogi zaštitnici ratnih zločinaca vole reći za koncentracione logore). Država u kojoj postoji sistem ima i mehanizme da riješi ovakva pitanja.
I ne zabrinjavaju čak ni ovakve ustaljene izjave svjedoka, niti su one nešto novo. Nije Rodić jedini akter zločina koji je nagrađen nekom atraktivnom funkcijom, ali se kod njega radi o zločinačkoj ulozi u jednom od najbrutalnijih logora u cijeloj bivšoj Jugoslaviji tokom 1990-ih te o osobi koja je bila obavještajni oficir brigade čiji su pripadnici pravosnažno osuđeni za ratne zločine.
Ono što je nevjerovatno jeste pasivnost članova skupštine Teniskog saveza koja broji 30 članova, od čega je 20 s područja Federacije Bosne i Hercegovine i 10 s područja Republike Srpske (čl. 20. Statuta Teniskog saveza Bosne i Hercegovine). Od njih 30 očito se niko nije upitao ko im je zapravo predsjednik?
Hajd što za „pohode“ 43. motorizovane brigade nikada ništa nisu čuli, ali da nisu za logor Keraterm naprosto je nemoguće. Još uz to im se predsjednik uživio u ulozi zaštitnika Ratka Mladića. Ili im je komfor u savezu odstranio pamet ili im je pitanje morala oduvijek bilo nešto strano?
Sramotno kakogod.
Piše: Mr. Jasmin Medić
(mojprijedor.com)