Unuk Latif-age: Sevdalinka "Put putuje Latif-aga" je naša himna

Odigrala je značajnu ulogu tokom iseljavanja Bošnjaka tokom Austro-ugarske vladavine.

Nastala je kao i mnoge najljepše pjesme tokom jednog teferiča kraj Vrbasa. Sevdalinka je ostala kao rodoljubiva pjesma koja će živjeti vječno na ovim prostorima, a i šire.

U sevdalinci opjevani Latif-aga Tetarić živio je u banjalučkom naselju Čelinac. Poticao je iz imućne porodice trgovaca koja je imala i svoj han. Jedan od najstarijih dućana na ovom području je pripadao baš porodici Tetarić. Latif-aga, rođen daleke 1884. godine, uživao je veliko poštovanje Banjalučana. Davao je dobrotvorne prihode, robu na veresiju, ali je širio i praksu bratstva i jedinstva.

Umro je 1957. godine, a njegov nasljednik je postao njegov unuk Irfan, danas penzionisani nastavnik historije i bivši direktor osnovne škole u Čelincu.

Za Anadoliju priča o djedu od kojeg je poprimio mnoge osobine, ali i navike. Zaslužan je za to što se i danas porodica Tetarić, koja je na banjalučkom području prisutna više od 200 godina, poštuje na isti način.

Irfanov pradjed Abdurahman, djed Latif-aga, a i otac Asim, bili su trgovci. Irfan pokazuje Latif-agine fotografije i priča da je u austro-ugarskom periodu završio trgovačku akademiju.

Latif-aga je u Čelincu prvo imao pilanu gdje se rezala građa. Kada je prodao pilanu onda je imao pekaru, kafanu, trgovinu mješovite robe, mesnicu i brijačnicu. To je bio han Tetarić. Akademik Rajko Kuzmanović je to opisao u fotomonografiji "Čelinac kroz vjekove". Još od doba Kulina bana, put kroz Čelinac je bio frekventan.

Hanovi su se tada gradili pored karavanskih puteva. Na tim mjestima se moglo jesti, piti i prespavati. U to vrijeme su mladići iz Bosne služili vojsku u Grazu i kada je Latif-aga došao tamo, dobio je i čin narednika.

"Dolaskom iz Graza bošnjačko stanovništvo je bilo nezadovoljno austro-agarskom vlašću i počelo je masovno iseljavanje Bošnjaka u Tursku. Banjalučani su prodavali imovinu po veoma niskim cijenama i išli su u zemlju u kojoj nisu znali šta ih čeka", ispričao je Irfan.

Međutim, tada su odlučili da u Tursku pošalju delegaciju koja će izvidjeti situaciju u zemlji u koju Bošnjaci masovno odlaze.

"Kada su otišli, vidjeli su da dolaskom tamo dobijaju samo malo zemlje, neku pomoć da naprave kućicu. Vidjeli su da ljudi koji u Bosni imućno žive, u Turskoj postaju sirotinja. A da se ne govori o patriotizmu i nostalgiji za domovinom", kazao je Irfan.

Međutim, prije Latif-aginog odlaska u Tursku po Banja Luci su održavani teferiči pored Vrbasa.

"Tada su bili čardaci. U jednom takvom čardaku je i nastala danas poznata sevdalinka 'Put putuje Latif-aga'. Sevdalinka je nastala pored Vrbasa", istakao je Irfan.

Latif-aga je po povratku iz Turske odigrao važnu ulogu u iseljavanju Bošnjaka.

"Kada se Latif-aga vratio iz Turske, njegove priču su 80 posto uticale na to da se stanovništvo ne iseljava. Ljudi su vjerovali Latif-agi. Nakon toga je bilo pojedinačnih slučajeva da se odsele u Tursku. Odigralo je važnu ulogu ne samo u Banja Luci nego u Krajini", pojasnio je Irfan.

Međutim, počeo je Prvi svjetski rat, mobilizacija i komplet banjalučka regimenta je upućena na istočni front. Banjalučani su se dogovorili da se predaju Rusima.

"Djed je nakon predaje dobio da radi kao trgovac u prodavnici hljeba. Učestvovao je i 1917. godine u Februarskoj revoluciji, u Oktobarskoj kao i u građanskom ratu u Rusiji. Vratio se 1922. godine. Kada se vratio nastavio je s razvojem dućana", ispričao je Irfan o životu svog djeda Latif-age.

Bio je poznati Čelinac, jer je tada imao 15 trgovina. Bio je poznat i po tome što je robu davao i na veresiju.

"Bio je human. Nije gledao na nacionalnost. Za njega su bile najvažnije dvije osobine koje i ja i moja djeca njegujemo: kakav si čovjek i kakav si radnik", kazao je Irfan.

Priča i drži fotografiju djeda u ruci. Zabilježena je tokom izgradnje škole u jednom susjednom mjestu, a na njoj se vide kako hodža, pop, Latif-aga i Švabe koje su se na tom području naselile tokom austro-ugarske.

"Vladalo je bratstvo i jedinstvo. Bilo je zajedništva. Ako se grade bogomolje, nije bitno koja, zajednički se pomagalo", priča Irfan, poznati nastavnik iz Čelinca.

Govoreći o tome da li je sevdalinka danas popularna, Irfan kaže da se pjeva i, između ostalog, jer je puno ljudi u dijaspori.

"Pjevajući tu pjesmu vlada nostalgija za rodnim krajem. Sevdalinka se puno pjevala. Bilo je mnogo prigoda, slavlja gdje su Latif-agu zvali, jer će se pjevati ta pjesma. Da nije doživio zapetljaj crijeva doživio bi duboku starost", pojašnjava Irfan. Dodaje da je sevdalinka himna njihove porodice.

Međutim, kako kaže, jedino se ljuti, ali nemoćan je, jer sevdalinka ima dvije-tri verzije.

"Ja se ponosim, jer sam unuk Latif-age. Ne zbog njegovog imovnog stanja koje je stekao. Imao je sina i dvije kćerke, a napravio je testament prije smrti da meni ostavlja najveću kuću i najviše zemlje", ispričao je Irfan.

Irfan se prisjeća trenutaka kada je Latif-aga upitan zašto pored kćerki i sina toliku imovinu ostavlja unuku. Kazao je da je imovinu teško stekao.

"Kćerke će prodati, sin će umrijeti, a unuk Irfan je mlad i moja želja je da se ovo što duže zove imanje Tetarića", prisjetio se Irfan djedovih riječi koje je rekao tadašnjem advokatu koji je vodio njegov testament.

U porodici Tetarić još uvijek žive ljudske vrline i osobine Latif-age. Irfanu u sjećanju i dalje ostaju trenuci kada bi ga djed uzeo u krilo i pričao mu.

Latif-aga od posljedica zapetljaja crijeva umro je 1957. godine u Čelincu, gdje je i sahranjen. Međutim, potomci Latif-age će i dalje živjeti u Banjoj Luci, jer Irfan ima i sina Muamera koji će nastaviti s tradicijom ove porodice.

(AA)