Akademik Muhić: Islamizacije nije bilo

Ipak, ako se ima u vidu obim produkcije ovakvih izmišljotina i institucionalna podrška koju islamofobične laži uživaju (ne samo) na ovim prostorima kako u javnosti tako i u akademskim krugovima koji nose etikete nauke, postaje jasno kako je i ono što bi u svakoj ostaloj priči bilo nevjerovatno i nemoguće, ipak postalo vjerovatno i moguće kada je riječ o priči koja se tako dugo i toliko uporno vodi protiv afirmacije istine u cilju prikrivanja činjenica o karakteru širenja islama u svijetu, posebno pak na Balkanu, a koja se svodi na notornu ideološku harangu.

A činjenice su:

Islam se širio isključivo dobrovoljnim prihvatanjem.

Krunski dokaz, dovoljan za svakog neutralnog i objektivnog čovjeka, predstavlja primjer Indonezije, države sa najvećim brojem muslimana u svijetu. Ne postoji ni jedan jedini dokumentovan primjer da je neko od 230 miliona muslimana Indonezije primio islam drugačije nego dobrovoljno.

Takođe ne postoji ni jedan jedini dokumentovan slučaj da je neko na Balkanu primio islam drugačije nego dobrovoljno. Sve suprotne tvrdnje svode se na folklorne priče i floskule tipa “postoje podatci“ kao jedini “argument“ u kvazi naučnim raspravama, nepotkrijepljene validnom argumentima i verifikovanim istorijskim izvorima. Time je mit o islamizaciji načelno pobijen i stavljen ad akta.

Preostaje još bulažnjenje književne produkcije (teško je naći blažu riječ za maliciozne izmišljotine ove vrste), o institucionalnoj praksi devširme. Ni po jednom drugom pitanju kao po ovom, književnost nije bila do te mjere zloupotrebljena u službi islamofobičnih izmišljotina. Nebuloze Ive Andrića o bezdušnim turskim askerima koji otimaju dojenčad sa majčinih grudi, ponovljane horskim refrenima mnogih drugih islamofobičnih književnika nižeg profila, smjenjuju se sa naklapanjima kvazi istorijskih stereotipa onavodnom “namjernom sakaćenju“ djece od strane roditelja, samo da ih askeri ne bi oteli sa majčinskih grudi. Kakve prijesne lagarije po noći, što bi rekao Momčilo Nastasijević! Jedna stvar im je zajednička: svi oni su zaboravili (ili su namjerno prećutali) istinu.

A istina je dobro poznata: najprije, ukoliko je riječ o pravilima kojima je regulisana praksa poznata kao devširme, sasvim sigurno je da nikakva dojenčad ni sitna djeca nisu mogla biti otimana s majčinih grudi! Ta izmišljotina je mogla nastati samo u mašti zatrovanoj vjerskom mržnjom, s obzirom na činjenicu da su uzimana samo djeca uzrasta između 8 i 12 godina, što znači da su dojenčad i sitna djeca bili apsolutno isključeni iz te prakse. Naime cijeli koncept je bio postavljen na principu uključivanja najsposobnijih, najvitalnijih i najtalentovanih pripadnika svih pripadnika mlade generacije velike carevine u njen institucionalni život u cjelini. To je podrazumijevalo da su u obzir dolazila samo zdrava djeca poodmaklog uzrasta, koja su preležala dječije bolesti i dostigla razvoj u kom su već bile vidljive njihove potencijalne fizičke i intelektualne osobine, dakle, kada se sa dovoljno sigurnosti već mogao predvidjeti njihov krajnji potencijal. Da bi se ovaj cilj uspješno ostvario, postojao je detaljan standard ocjenjivanja zdravstvenog stanja, fizičkih i mentalnih sposobnosti potencijalnih izabranika, kao i provjera njihovog vida i sluha, što znači da se nikako nije moglo unaprijed znati koje dijete će ispuniti neophodne uslove ovog standarda, što dalje znači da se nije moglo znati ni koje dijete će biti primljeno a koje neće, pa bi sakaćenje djece bilo suludo kockanje roditelja sa životima i zdravljem sopstvene djece! Osim toga, teško je povjerovati da bi se bilo koji roditelj pri zdravoj pameti odlučio da tako na morbidan način zadrži rođeno dijete u okrilju kuće, na uštrb realne mogućnosti da dijete ostane živo i da napravi uspješnu karijeru u državnoj službi. Da ovo nije bila apstraktna teorijska mogućnost ni pusti snovi roditeljea, potvrđuju doslobno hiljade slučajeva uspješne karijere djece, koja su tokom stoljeća na razne načine poboljšali život ljudi u svom rodnom kraju. Osim toga, ovakva navodna “praksa sakaćenja“ bila bi besmislena utoliko prije što se po pravilima devširme, sin jedinac nikako nije smio uzeti od roditelja, čak ako bi oni sami to i zahtijevali. Isto tako, propisi su predviđali da se iz jedne porodice moglo uzeti samo jedno muško dijete i to samo jednom, o čemu se vodilo strogo računa i o čemu je postojala precizna evidencija.

Dok se o otimanju djece đuture, kao o navodno samovoljnoj i divljoj praksi poznatoj pod nazivom devširme, svi argumenti svode na ponavljanje neobavezne i nekonkluzivne formule “postoje primjeri“, koja je notorna matrica svakog ogovaranja, pri čemu niko ne navodi ni jedan izvor ili dokaz koji bi potvrdio te “primjere koji postoje“, o principima koji su objektivno regulisali praksu devširme postoje mnogi dokazi u brojnim arhivima iz tog vremena. Eminentni savremeni istoričar Ilber Ortajli, vodeći svjetski autoritet za istoriju Osmanlijskog carstva, navodi niz primjera koji govore o tome da je registrovana praksa pokušaja podmićivanja ljudi zaduženih za odluku o izboru djece, s ciljem da prime njihovu djecu mimo propisa. Iako su takvi pokušaji bili relativno česti, kako navodi Ortajli, nikada nije uspijevala, jer su standardi bili rigorozni i provjeravali su se i po dolasku djece, sa visokim kaznama za one koji ih nisu striktno poštovali. Ipak, sam po sebi, ovaj podatak potvrđuje da se na ovaj način uzimanja djece u carsku službu često gledalo i kao na veliku šansu da se djeci obezbijede najbolji uslovi za njihovu buduću karijeru, a ne samo kao na nasilno otimanje i odvođenje djece.

Ipak, reći će neko, pošto je tema nasilna islamizacija, tu djecu su tamo prevodili u islam, dakle islamizirali, bez njihove volje! Pošto je zaista, glavna tema postojanje ili nepostojanje nasilne vjerske konverzije u praksi Osmanlijske carevine kao islamske države, hajde da i to raščistimo. Kao što navodi Ilber Ortajli, dječaci dovedeni primjenom institucije devširme, po dolasku u Istanbul nisu bili automatski prevođeni u islam, niti su primali islam čak ako su to i sami tražili, nego je čak bilo strogo zabranjeno da ih bilo ko nagovara da pređu u islam prije nego što navrše 14 godina. I ovdje Ilber Ortajli navodi jedan karakterističan i potpuno dokumentovan slučaj kada je izvjesni hodža bio optužen da je nagovarao jednog od ovih pitomaca izabranih postupkom devširme da primi islam iako još nije bio napunio 14 godina, ali se na suđenju utvrdilo da je momak tada imao već 16 godina (što znači, da ni tada još nije bio prihvatio islam), pa je optužba odbijena kao neosnovana. Ilber Ortajli navodi da je znatan broj vojnika i oficira u osmanlijskoj armiji (posebno u mornarici), tokom cijelog života ostajao u svojoj kršćansko/hrišćanskoj vjeri i da su mnogi od njih stigli do visokih vojnih činova i administrativnih pozicija i ostvarili veoma uspješne karijere.

Prema tome, nepobitne činjenice potvrđuju:

ISLAMIZACIJE NIJE BILO!

S druge strane, činjenice isto tako nepobitno potvrđuju:

NASILNOG POKRŠTAVANJA MUSLIMANA JE BILO I TO SVE DO 2O STOLJEĆA!

Time se ova debata mora jednom zauvijek smatrati završenom a na prazne priče islamofoba svih svih vrsta, konačno staviti tačka.

(http://feridmuhic.com)